Lični razvoj

Šri Aurobindo: političar, književnik ili duhovni učitelj?

Šri Aurobindo (Shri Aurobindo Ghose, 1872-1950) rođen je u Kalkuti, Indija. Školovan je u Londonu, najpre u školi Svetog Pavla, zatim i na Kraljevom Koledžu u Kembridžu gde je bio jedan od najboljih učenika u klasi.

Šri Aurobindo kao važna istorijska ličnost za jedne je bio plodan pisac, za druge iskusan političar i filozof, a za treće jogi, veliki duhovni učitelj i svetac. Možda vam ovaj tekst neće otkloniti dilemu ko je Šri Aurubindo, ali će učiniti da vam priče sa Istoka budu dosta razumljivije.

Beskrajne su teme kojima se Šri Aurobindo bavio do kraja svog života. Da li je savremenom umu dopušteno da vidi sopstvena ograničenja? Da li se tradicionalne ideje mogu primeniti na moderno doba? Koje su mogućnosti ljudske ličnosti u intenzivnom duhovnom razvoju?

Raznovrsna priroda njegovod duha, prodorna snaga njegovog intelekta i jasno umeće izraza neke su osnovnih osobina ove neobične ličnosti.

Sakupljeni razgovori koje je sa velikim učiteljem vodio njegov učenik A. B. Purani objavljeni su  šezdesetih godina. Razgovori su vođeni u periodu od 1923. do 1943. godine i pokrivaju ogroman broj tema: o knjigama, lepoti, politici, psihologiji, književnosti, božanstvima i naravno, o duhovnosti.

Na srpski jezik, knjigu „Večernji razgovori sa Šri Aurobindom“, preveo je Milan Živković, 2011. godine.

Kratka biografija učitelja i političara

Šri Aurobindo je kao mladić voleo jezike i svetsku književnost. Na studijama je izuzetno dobro upoznao francusku i englesku književnost, učio grčki i latinski jezik, istoriju Evrope. Čitao je u originalu na nemačkom i italijanskom jeziku Getea i Dantea. Vrativši se u Indiju proveo je više od deset godina u državnoj službi, u administraciji i kao profesor.

Za to vreme privlači ga politika i kulturno nasleđe Indije.

Tokom 1906. je postao član pokreta za oslobođenje Indije i pokrenuo časopis „Bande Mataram“. Postao je pravi revolucionar pa u zatvoru provodi godinu dana. Kasnije piše kako je baš tamo, u ćeliji, osetio potrebu da vežba jogu i krene na duhovni put prosvetljenja. Po izlasku iz zatvora povukao se u mesto Pondičeri i bavi se samo jogom. Pokrenuo je školu „Integral Yoga“ koja je imala veliki broj polaznika spremnih za put duhovnog otkrivanja.

Aurobidno  je bio i urednik veoma uticajnog i važnog sociološko-filozofsko-kulturnog časopisa „Arya“.

Šri Aurobindo je zasigurno kultni heroj indijske nacije i široko hvaljen indijski borac za slobodu. Širom sveta ga ljudi prepoznaju kao indijskog vođu nacionalista, jer je zaista bio značajna figura u krilu indijskog nacionalnog pokreta do 1910. Umro je 1950. godine.

Političke ideje

Treba reći da je Aurobindo bio čovek kojeg je pozdravila većina vodećih nacionalista toga vremena. Čovek kome se on sam možda najviše divio bio je nastavnik i revolucionar, Bal Gangadhar Tilak, prvi vođa indijskoj pokreta za nezavisnost. Voleo je njegove ideje i podržavao njegov aktivan način protesta koji je podrazumevao ravnotežu između „progresivnih ideja“ i „konzervativnog temperamenta“.

Godine 1936. Aurobindo je odbio da se sretne sa Džavarhalalom Nehruom govoreći: “Džavarhalal ima političku misiju i predsednik je Kongresa, a mi se moramo držati postrani, ne samo od politike, već i od njene senke.”

Mahatma Gandi i Šri Aurobindo, sličnosti i razlike

U periodu  od 1906. do 1910. Šri Aurobindo postaje istaknuti vođa borbe za slobodu Indije protiv britanske vladavine. U Pondičeri se povukao 1910. nakon što je primio božansku zapoved (adesh) kako bi napustio politički život i posvetio se duhovnoj preobraženju.

Njegovo mesto zauzima Mahatma Gandi, koji se do tada, kao advokat, borio za prava indijskih imigranata u Južnoj Africi oko dvadeset godina.

Gandi se vraća 1915. godine u Indiju i za nekoliko godina postaje nesporni vođa borbe za njeno oslobođenje. Dugo godina je nacionalni Kongres gajio nadu da će se Šri Aurobindo jednog dana vratiti kako bi vodio borbu za slobodu. I kada mu je 1920. stigao zvaničan poziv od Gandija da prihvati kandidaturu za predsednika predstojeće sednice Kongresa, Aurobindo je odbio zahtev.

Šri Aurobindo nikada nije upoznao Gandija niti se slagao sa njegovim učenjem. Gandi je Aurobinda poznavao po reputaciji gurua u ašramu i želeo je da ga pridobije za svoje idealističke ciljeve. Sa svoje strane, Aurobindo nikada nije prihvatio središnju važnost Gandijeve poruke „nenasilja“, niti Gandijev stav da je dovoljna “dobrovoljna patnja i samo-ponižavanje”.

Šri Aurobindo nije bio „Gandijevac“.

Mahatma Gandi, vođa indijske borbe za slobodu, pokušao je da se susretne sa Šri Aurobindom. O tome je i pisao Mahatma Gandi, te je moguće izgraditi celovitu sliku zašto se ovaj važan sastanak nikada nije dogodio. Gandi nije samo želeo da upozna Aurobinda u Pondičeriju 1921. godine, već je imao nameru da mu predloži nominaciju za predsednika predstojeće sednice Kongresa. Ali, do tog susreta ipak nije došlo.

Aurobindo je, poput Gandija, smatrao da je ašram (ashram) mesto za intenzivnu aktivnost. Jer, podsetimo, prema Vedskoj tradiciji i učenju Veda ašram znači dobrodošlicu i mesto za rad (gde ste dobrodošli nešto učiniti za druge i za sebe – u duhovnom smislu). To je mesto duhovne aktivnosti kroz svakodnevno vežbanje joge u svim njenim oblicima. Ašram je smisao života, prosvetljenje, utočište u kom ćete naći svoje mesto bez ikakve diskriminacije i gde ćete uvek biti dobrodošli.

Gandijev pokret “Hind Swaraj“ prvenstveno se odnosio na duhovnu regeneraciju. On je delomično podržao Gandijev pokret „pasivnog otpora“ (koji je i sam zamislio pre objavljivanja Gandijevog poznatog eseja o Satyagrahi), ali ga je takođe kritikovao što nije dovoljno „muško“.

Po njegovim rečima: „Ne želimo stvarati naciju žena koje znaju samo kako da trpe, a ne i kako se uzvraća udarac“.  Nasuprot tome, Aurobindo je ponudio svoju ideju „aktivnog otpora“ protiv „ilegalnih i nasilnih metoda prisile“. Gandi bi verovatno pristao na taj opis „aktivnog otpora“ jer je njegova ideja o Satyagrahi bila puna intenzivne, nenasilne aktivnosti.

Ideja odmerenog odbijanja napada

Međutim, Aurobindo poziva na “odmerenu nužnost nasilja”, ograničenu na „odbijanje napada“ koje se ne pretvara u „agresivan otpor“. Verovao je da “ne može biti kompromisa u pogledu dužnosti nacionalne čovečnosti, muškosti„. Koncept asertivne muškosti uklapa se u ovu rodnu ideju nacije kao božanske majke. Ona leži u srži Aurobindove nacionalne ideje.

Ali, treba praviti razliku – Aurobindo nudi radikalan zaokret svojoj ideji o naciji definišući je ne u smislu “svetog” nego u smislu “božanskog”.

U eseju o društvenim reformama, Aurobindo govori o nemogućnosti određenih načela onoga što se ranije smatralo “svetim” i kako ih treba redefinisati za moderno doba.

On piše: “Manu je bez sumnje nacionalan, ali isto kao i prinošenje životinje na žrtvu. Ako je nešto nacionalno deo prošlosti, ne mora nužno biti da je to isto nacionalno deo budućnosti. Glupo je ne umeti prepoznati izmenjene istorijske uslove.“

Osnovni indijski moralno pravni spis naziva se “Manuov zakonik”, gde je Manu praotac stvorenja i utemeljitelj nacionalnog i socijalnog poretka.

Gandi kaže nešto vrlo slično u propovedanju Hind Swaraj: “Istinska dharma je nepromenjiva, dok se tradicija može menjati s vremenom. Kad bismo sledili neka načela Manusmritija, postojala bi moralna anarhija. Tiho smo ih odbacili.”

Postoji jasna sličnost između Aurobindove (božanska / sveti plan) i Gandijeve dharme (tradicije). Ako je za Gandija dharma večna i tradicionalno istorijska, za Aurobinda je ideja „svetog“ istorijska, dok je „božanska“ nešto što je večno i uvek pripada budućnosti.

Misli Šri Aurobinda

Šri AurubindoAurobindo nije nikad zapostavio filozofiju i književnost, piše tekstove za filozofske časopise, a poznavaoci njegovog rada kažu da su baš ti tekstovi bili odlučujuće istine njegovih duhovnih iskustava. Do kraja života pisao je o božanskom otelotvorenju i ljudskoj prirodi. Pisao je i pesme na engleskom, liriku, sonete, dramske poeme i dva epa.

Citati iz knjige „Večernji razgovori sa Šri Aurobindom“.

Koja je razlika između evropske i indijske politike?

Politika Indije je loša kopija evropske politike, uvedete ovde parlamentarni liberalizam ili radnički pokret samo zato što ga Evropa ima, ali tamo je to veoma stvarno dok ovde tek ideja. U Indiji nije postojala ideja interesa kao u Evropi. U kolektivnom životu bile su važne slobodne komunalne jedinice, ideja Darme i  usklađivanje nacionalnog života od strane centralnog činioca. Slobodan rast zajednica koje su se razvijale na sopstvenoj liniji. Svako selo, grad formirao je jedinicu narodnog života slobodno.

Englezi su našli načine da koriste stare organizacije  iz srednje Azije i od Muslimana, ali su ih koristili da uspostave temelj centralne moći. Oni obeshrabruju svaku slobodnu organizaciju i svaki pokušaj ispoljenja slobodnog života zajednice. Da bi stare organizacije društvenog uređenja oživele, moguće je samo održavanjem duha starog oblika vladavine, ali ne i samog oblika vladavine koje su postajale u vreme savršenijih verzija vladavine Čandragupte i Maurja dinastije.

O Gandiju

Poniznost kod Gandija nije dobra. Jedna je stvar znati da si instrument sudbine ili neke moći, Boga. Ali morate da znate da ste vi tu da vodite i da ljudi moraju da rade šta vi kažete.

Mahatma je pod uticajem Evropske misli: na njega uveliko utiču Tolstoj i Biblija i Đainizam u njegovim propovedanjima. Za Evropljane je on duhovni čovek, ali on ne propoveda indijsku duhovnost već nešto proisteklo iz ruskog hrišćanstva, nenasilje, patnja itd.

Ima razlike, jer Rusi imaju hrišćanstvo u svojoj krvi, a Gandi je tako suv. Uostalom, kao politički vođa u Evropi, on ne bi mogao da bude uspešan jer je hteo svoje ideje da stavi u evropski okvir, a to ne ide.

O metodu obrazovanja Montesori

Princip je zasnovati obrazovanje oko spontanih aktivnosti deteta, primarno, oko njegovih čulnih aktivnosti koje nastavnik  mora intelignetno da vodi. Izneti napolje pravog čoveka je prvi posao obrazovanja. To se može uraditi promovišući moći opažanja, pamćenja. Druga stvar je ličnost nastavnika koji možda ne daje instrukcije, ali drži decu zaokupljenom. Treća stvar je smestiti čoveka na pravo mesto u svetu. Sloboda deteta je kamen temeljac njenog sistema.

O lepoti

U nekom smislu, duhovnost je najviša umetnost jer ona cilja na stvaranje života lepote čiste u liniji, nepogrešivog u ritmu, obilatog snagom, prosvetljenog svetlošću i koji vibrira blaženstvom. Razmišljao sam kako neke rase imaju osećaj za lepotu u svojoj samoj srži. Sudeći po onome što nam je ostavljeno, izgleda da je naš narod nekad imao izražen smisao za lepotu. Na primer, naša poezija ili rezbarenje drveta. Grčka i drevna Italija su imali oko za lepotu. Japanci su izuzetan narod –  čak i najsiromašniji imaju estetski smisao. Ako proizvode ružne stvari, to je samo za izvoz u druge zemlje. U Nemačkoj Hitler mora da je zatro sve fine stvari – nemačku filozofiju, muziku itd. Kako može bilo šta da se razvija kad nema slobode?

Umesto zaključka

O Šri Aurubindu, njegovoj Integralnoj jogi, ašramu, učenicima, plodnom stvaralaštvu može se danima pisati. Činjenica da je njegovo učenje i dalje autentično živo, da je nezaobilazna ličnost u indijskoj kulturi, politici i istoriji, jasno implicira da vreme uloženo u proučavanje ovog sveca može biti dragoceno ulaganje i u sopstvenu duhovnost.

Valentina Branković

Valentina je diplomirani bibliotekar i informatičar. Šesnaest godina radi sa knjigama i čitaocima. Zaposlena u Narodnoj biblioteci Srbije na poslovima katalogizacije serijskih publikacija u COBISS platformi.

Vaš komentar

Klikni ovde da bi postavio komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Preporuka

Ovo vredi znati o ishrani

Naša podrška

Nastavimo zajedno samoobrazovanje!

Unesite email adresu za korisne porcije aktuelnog znanja!

Aktivni smo i na Fejsbuku!