Trend

Utisci sa predavanja Dr Lustiga – Kako najlakše pojesti svoje zdravlje

Dr Lustig u Beogradu

Puno utisaka posle predavanja „Kako najlakše pojesti svoje zdravlje“ profesora Lustiga.

Neke rečenice kao prisilne često upadaju u misaoni tok. Baka bi bila presrećna najpre zbog one: „Naučite da kuvate“. Ima još puno toga što  svi moramo da naučimo, ali i da analiziramo naučeno. To je nauka, tako i treba da bude, ona sumnja, ispituje, proverava i vuče napred.

Da, na predavanju smo naučili puno jednačina koje ja lično toliko volim, biohemijske cikluse, termodinamske jednačine, formule.

I tu nema spekulacija, šećer je otrov i menja našu biohemiju, nauka je to dokazala.

Čak i na sam osećaj slatkog u ustima, naš insulin se oslobodi, ili još gore „bustuje“ u pankreasu. Kako je moj prijatelj odmah napravio paralelu, ponašamo se poput pasa iz dobro poznatog eksperimenta dr Pavlova. A onda nam biohemija menja ponašanje.

Insulin nas uvodi u mod skladištenja masti i smanjuje nam želju za fizičkom aktivnošću. Televizija, video igrice i društvene mreže dolaze tek kada nas insulin baci u leškarenje i samo nas povremeno pokrene do frižidera, pa nas onda opet povuče dublje u biohemijske i metaboličke probleme i razvijemo metabolički sindrom.

Nije uvek sve kao što izgleda spolja

Metabolički sindrom i dijabetes melitus tip 2 su problem, gojaznost sama po sebi ne mora biti. Nije uvek sve kao što izgleda spolja. Postoje „zdrave debeljuce“ (MHO-Metabolic Health Obese) i mršavi sa ozbiljnim metaboličkim poremećajem tzv. TOFI (Thin Outside Fat Inside).

Razlika je u visceralnim mastima u abdomenu i mastima unutar same jetre. Tokom rada na hirurgiji, držala sam u rukama veliki broj izrazito masnih do precirotičnih jetri mršavih mladih ljudi u top formi i strogo disciplinovanih u sprovođenju „zdravih navika“ (šejkovi, energetski napici za sportiste).

Šećer ostavlja oštećenja na jetri kao i alkohol
Sve dok je naša jetra zdrava, mi smo metabolički još uvek zdravi. Šećer ostavlja oštećenja na njoj kao i alkohol (pa i alkohol nastaje vrenjem šećera), a jetra se neće oporaviti dok ne izmenimo navike u ishrani.

Šećer, pa on je u skoro svemu i svuda oko nas i čini nas vrlo zavisnim identično kokainu, delujući na iste moždane receptore i zato uvek traži veće doze, još i još. Nema dobrog i lošeg šećera, niti meda, iako fruktoza prednjači po razornim efektima, kako je objasnio profesor.

Jedan od međuprodukata metabolisanja prekomerno unete fruktoze kroz razne oblike šećera i zaslađivača, je nagomilana mokraćna kiselina koja blokira efekte azot monoksida (NO), a to dovodi do porasta krvog pritiska. Da, osim hiperglikemije, insulinske rezistencije, hiperurikemije, de novo lipogeneze, dislipidemije i direktno uzrokovana hipertenzija. Mogu nas štititi jedino vlakna iz namirnica (celo, a ne „nutribulet voće“, sokići) i naše dobre crevne bakterije koje će te šećere smazati umesto nas.

Rečima profesora Lustiga, moramo lečiti biohemiju pacijenta, obarati insulin, a ne tromesečni ili jutarnji šećer po svaku cenu, niti kardiovaskularni rizik pacijenta posmatrati samo kroz LDL i ukupni holesterol.

Sledeći protokole i preporuke pojedinih stručnih udruženja savremena medicina je došla do toga da „lečimo markere u krvi, a ne popravljamo stanje“.

Samo smanjenje vrednosti tromesečnog šećera ne smanjuje obavezno rizik i procenat nastanka kardiovaskularnih bolesti, kao što ni niske vrednosti lošeg holesterola nisu korelirale sa niskim faktorom rizika za kardiovaskularne bolesti, što su pokazale velike studije.

Veći problem su trigliceridi i „sitne“ čestice lošeg holesterola nastali iz fruktoze. Stav profesora Lustiga zvuči pomalo revolucionarno u delu stručne javnosti kada kaže da moramo menjati i tumačenje metabolizma zakonima termodinamike (potrošnja kalorija i njihov unos treba da su izjednačeni, inače postajemo gojazni) i početi da posmatramo problem kroz biohemijske procese hrane u našem organizmu.

Da li je za vrhunske sportske rezultate neophodan šećer?

Kada potrošimo sve depoe glikogena, iz nastalih ketonskih tela možemo dobiti energiju čak i u većoj meri, te postići bolje rezultate. Posle adaptacionog perioda od mesec dana, ugljeni hidrati više nisu neophodni mišićima za intenzivne aktivnosti, ako se ostale namirnice unose u dobrom obliku.

Ne moram da podsećam kako svi vidimo na ulici dečicu kojoj kao dokaz ljubavi stalno guramo slatkiše u ruke. Za koju godinu će itekako mrzeti svoje telo i celulit, ako budu imali sreće da im samo to bude problem, a ne terapija insulinom, statinima, ili oporavak posle koronarne intervencije u 25. godini.

Ukus slatkog ima svoju evolutivnu ulogu jer nam kaže da je nešto bezbedno za jelo, tj. da je plod zreo.

Deci uzrasta do 2 godine treba dati 0g šećera i nije opravdanje što se zaslađene kašice prihvataju na prvo probanje, a prirodne tek na 13.

Ne sme biti opravdanje, zaslađene su!

Nije problem u kalorijama, već u samom molekulu šećera – fruktoze precizno, za čije metabolisanje imamo određeni prag, a sve preko toga dovodi do prevođenja u masti u jetri i masne izmene jetre, identične onoj izmeni koja se sreće kod alkoholizma.

Sva oštećenja jetre, mozga i metabolizma tipična za hronični alkoholizam, srećemo kod dece jer je šećer njihov alkohol.

Ne zaboravimo sladolede koji su prepuni emulgatora, supstanci zahvaljujući kojima sladoled ima tu finu „baršunastu konzistenciju“, a u stvari omogućavaju da se masti drže rastvorene u vodi. Zar to ne podseća na način kako izvlačimo masnoće sa tkanine pri pranju? Mehanizam je isti. Takav proces se dešava u i našim crevima koja imaju svoj mukozni sloj kao finu barijeru ka svemu što do njih stiže. Kada taj sloj oštetimo, otvaramo vrata oboljenjima creva, alergijama.

I kako se industrija ograđuje od odgovornosti nepreciznim navodima sastava namirnica koje konzumiramo (u upotrebi je 56 naziva za šećer) ili stavom da nam niko nije stavio u ruke cigaretu ili slasnu glaziranu krofnu u usta, tako se mi sami moramo zalagati za naše pravo da jedemo dobru hranu i naše pravo da znamo šta jedemo i šta nam ta hrana čini.

Informacije nam nikada nisu bile dostupnije, moramo samo otvoriti oči pred onim što je ispred nas i učiti, analizirati, pitati stalno. To važi i za stručnjake, naš posao nije završen, ovo je samo delić pitanja i dilema.

Koristan link:

Preporuka
  • Ocena:
Sending
User Review
4.67 (6 votes)

Marija Lazarević

Marija Lazarević, doktor medicine. Medicinski fakultet završila u Nišu. Živi i radi u Novom Sadu. Zaposlena u Specijalnoj hirurškoj bolnici Parks. Hrono ishranom se bavi od 2015. godine u centru dr Gifing u Novom Sadu.

Vaš komentar

Klikni ovde da bi postavio komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Preporuka

Ovo vredi znati o ishrani

Naša podrška

Nastavimo zajedno samoobrazovanje!

Unesite email adresu za korisne porcije aktuelnog znanja!

Aktivni smo i na Fejsbuku!