Psihologija

Šta je Minhauzenov sindrom

Baron Karl Fridrih Minhauzen
Baron Karl Fridrih Minhauzen

Minhauzenov sindrom se definiše kao ozbiljan mentalni poremećaj karakterističan po tome što se osoba pretvara da je bolesna i namerno izaziva simptome bolesti i samopovređuje se kako bi na sebe skrenula pažnju okoline. U svom snažnom ubeđenju koje izvire iz potrebe za pažnjom, osoba koja boluje od ovog poremećaja  spremna je da prepravlja rezultate laboratorijskih analiza, a ukoliko je potrebno, čak i da zahteva ozbiljne operativne zahvate od lekara, kako bi kod okoline izazvala zabrinutost i sažaljenje.

Ovaj sindrom je dobio naziv po nemačkom baronu Karlu Fridrihu Minhauzenu koji je sa svojih dvadeset godina stupio u rusku vojsku kako bi se borio protiv Turaka. Nakon rata vratio se u Nemačku i pripovedao o fantastičnim i neverovatnim  doživljajima koje je izmišljao. Važi za najvećeg lažova ikada, pa se u tom kontekstu, u žargonu upotrebljava izraz „baronisanje“ kao sinonim za laganje.

Kako prepoznati Minhauzenov sindrom – simptomi

Ovaj sindrom je teško prepoznati upravo zbog načina na koji se ispoljava. Najčešće su to znaci u ponašanju. Osoba kod sebe izaziva simptome bolesti i pri tom ih prenaglašava. Osim simptoma fizioloških bolesti, to mogu biti i simptomi mentalnih smetnji. Neki oboleli od Minhauzenovog sindroma tvrde da vide nepostojeće stvari i ljude, da imaju halucinacije najrazličitijih sadržaja i sl.

Dešava se da sami sebe povrede, da ponovo naprave rane koje su zarasle i da izlaganjem rane prljavštini izazovu infekciju koju bi posle morali da leče. Često se obraćaju lekaru i tvrde da osećaju snažan bol u grudima, mučninu u stomaku i želucu, gušenje i sl. Povređuju sebe sagorevanjem ili sečenjem mesta na telu, ili konzumiranjem pokvarene hrane. Najčešće se žale na smetnje koje je teško opovrgnuti bez dodatnih medicinskih analiza i testova.

Osobe sa Minhauzen sindromom, zbog nastojanja da kod sebe iniciraju pojavu simptoma neke bolesti, sklone su prekomernoj upotrebi najrazličitijih supstanci, usled čega čak može da dođe i do nenamernog samoubistva lekovima.

U nameri da naglase svoje simptome i da njihova „obmana“ bude uverljivija, prepravljaju rezultate analiza i ispitivanja, uz spremnost da se podvrgnu i rizičnim operativnim zahvatima. Često se obraćaju lekaru i traže lečenje u bolničkim uslovima. Neretko se događa da menjaju prebivalište – kada  ih razotkriju u jednoj bolnici oni se obraćaju drugoj i tako u nedogled. Neki od pokazatelja  su i tvrdnje da boluju od neizlečive bolesti, da imaju dugu istoriju bolesti i da su se dugo lečili u inostranstvu.

Dešava se da izmišljaju neverovatne priče iz svoje prošlosti: da potiču iz bogatih i moćnih porodica, da su kao heroji  ranjeni u ratu i sl.

Rukovode se isključivo ciljem da privuku pažnju, bez razmišljanja o posledicama i problemima koje oko sebe stvaraju .

Umeju da budu veoma manipulativni i ubedljivi u svojoj nameri da kod ljudi izazovu sažaljenje i brigu како bi sebe smestili  u centar nečije pažnje. Raspolažu dobrim medicinskim znanjem i umeju da objasne svoje simptome školski, kao da čitaju udžbenik.

Obično se simptomi Minhauzenovog sindroma ispoljavaju samo kada se nalaze u prisustvu drugih ljudi.

Statistički je skoro nemoguće utvrditi koliki broj ljudi u svetu boluje od ovog poremećaja jer se oni obraćaju za pomoć različitim ustanovama zdravstvene zaštite. Minhauzen sindrom je češći kod muškaraca nego kod žena, retko se javlja na niskom kalendarskom uzrastu, a najveća učestalost je kod mladih odraslih osoba.

Internet Minhauzen sindrom

Poslednjih godina, sa razvojem informacionih tehnologija i masovnom upotrebom interneta, Minhauzenov sindrom je dobio novu formu koja se naziva Internet Minhauzen sindrom.

Manifestuje se na taj način što se osoba sa sindromom pridružuje grupama za podršku osobama koje se nose sa ozbiljnim zdravstvenim teškoćama kao što su kancer, leukemija, paraplegija, cistična fibroza i sl. Ove aktivnosti su najčešće ograničene samo na internet, ali takođe mogu da imaju posledice na grupe i zajednice, u smislu da se pojedini članovi koji otkriju laž i obmanu od strane osobe sa Minhauzen sindromom osećaju povređeno, ismejano, doživljavaju to kao izdaju.

Evo nekoliko indikatora koji bi mogli da upućuju na postove osobe sa Internet Minhauzen sindromom:

  • Sa grupom dele iskustva koja su daleko teža nego što većina obolelih doživljava;
  • Iskustva su detaljno opisana uz mnogo opširnih informacija „kao u medicinskom udžbeniku“ ili izgledaju kao prepričani tekstovi sa web stranica medicinske sadržine;
  • Iznose tvrdnje sa neverovatnim ishodom poput toga da su bili smrtno ugroženi nekom bolešću, pa su se nekim čudom oporavili;
  • Onda kada drugi članovi grupe postanu centar pažnje, oni objavljuju postove u kojima navode da su žrtve zločina; u stanju su da navode čitav niz dramatičnih događaja iz svog života poput smrti voljenih osoba usled bolesti, saobraćajnih nezgoda, pljački i sl.
  • Pogledajte i članak zavisnost od interneta

Minhauzenov sindrom preko posrednika

Još jedan poseban oblik je Minhauzenov sindrom preko posredinka, gde osoba koja neguje i brine o nekoj drugoj osobi izaziva kod nje simptome, izmišlja bolest i često se obraća lekarima tražeći preglede i analize. Minhauzen sindrom preko posrednika je ozbiljan mentalni poremećaj koji može da ugrozi blagostanje i život nekog člana porodice o kome se osoba sa Minhauzen simptomom brine. Minhauzenov sindrom preko posrednika utoliko je opasniji ako se zna da se uglavnom upitanju deca ili stare i bespomoćne osobe o kojima se stara minhauzenovac.

U najvećem broju slučajeva  Minhauzen sindrom preko posrednika (engl. MSBP) se javlja usled patološkog odnosa koji majka razvija prema detetu, ali je moguće da se razvije i u drugim odnosima, tako da žrtva može biti odrasla ili stara osoba. U osnovi ovog poremećaja, kao i kod Minhauzenovog sindroma, krije se potreba za pažnjom i brigom.

Tako na primer, obolela majka odvodi često lekarima dete lažno zabrinuta za njegovo zdravstveno stanje izmišljajući simptome i naglašavajući ih, kako bi joj okolina i lekari posvetili  pažnju jer brine o svom bolesnom detetu. Tako bi majka podmirila podmirila svoju potrebu da o njoj neko brine i to preko deteta kao posrednika.

Pretpostavlja se da je jedan od uzroka nastanka Minhauzenovog sindroma preko posrednika istorija emocionalnog zlostavljanja i zanemarivanja u detinjstvu. Obolele osoba nemaju dovoljno kapaciteta da se izbore sa anksioznošću i stresom, imaju nisko samopouzdanje, te pažnja koju dobijaju dok traže pomoć za onoga o kome brinu je samo podsticaj i podstrek da nastave i dalje sa takvim ponašanjem.

Ovaj sindrom se teško dijagnostikuje, upravo zbog odnosa lekar-pacijent koji se zasniva na poverenju, jer će isprva svaki lekar, bez sumnje, izaći u susret majci sa bolesnim detetom i pokušati da pomogne.

Posledice ovakvog poremećaja mogu da budu katastrofalne. Epilozi nekih od slučajeva su u tolikoj meri šokantni i zastrašujući da je normalnom čoveku teško da shvati da su se uopšte dogodili. Evo nekih od njih:

Slučaj Keti Buš

Keti Buš je, izmišljajući simptome bolesti kod svoje osmogodišnje ćerke Dženifer dovela do toga da je dete bilo hospitalizovano preko dvestotine puta i obavljeno je četrdeset medicinskih procedura i nekoliko operacja. Nakon dužeg vremena pošto su prikupljeni dokazi,  Keti je osuđena na pet godina zatvora za zlostavljanje deteta, dok je malena Dženifer smeštena u hraniteljsku porodicu.

Slučaj Lejsi Spirs

Dvadesetpetogodišnja Lejsi Spirs bila je aktivna na internetu pišući blogove na temu patnje i problema zbog bolesti sina koji je imao stalne bolove, probavne smetnje i infekcije uha. Često je bio hospitalizovan zbog svog zdravstvenog stanja. Lejsi je imala podrški hiljade ljudi koji su stali uz nju zbog teškoća sa kojima su se ona kao mlada samohrana majka i njeno dete bore, da bi se nakon što je nesrećni mališan preminuo otkrilo da ga je ona otrovala visokim dozama natrijuma. Osuđena je na dvadeset godina zatvora zbog ubistva sopstvenog deteta.

Slučaj Lise Hajden-Džonson

Lisa Hajden-Džonson je 2001. godine prevremeno rodila sina kome je zbog toga posvećena dodatna pažnja lekara i medicinskog osoblja. Ona je uživala u pažnji i godilo joj je saosećanje koje je od okoline dobijala kao majka bolesnog deteta, tako da je ubrzo počela da se žali da je njen sin teško bolestan.

Izašla je u javnost, gostovala je i na televiziji gde je tvrdila da njen sin ima teškoće sa alergijom koja mu ugrožava život i da je to dovelo do problem sa ishranom, da mu je u stomak ugrađena cev kako bi mogao da uzima hranu. Govorila je kako je bio vezan za invalidska kolica jer je bolovao od cerebralne paralize i cistične fibroze.

Njene laži i obmane bile su toliko uverljive da se njen sin zaista osećao bolesno i da su lekari čak obavili niz nepotrebnih operacija. Lisina priča je pridobila pažnju čitave britanske nacije, pa je osnovana i fondacija u koju su se slile ogromne količine novca. Lisa je sa svojim sinom čak bila na prijemu kod tadašnjeg britanskog premijera.

Godine 2007. jedan pedijatar iz bolnice u kojoj se dečak lečio je ponovo pregledao medicinsku dokumentaciju, nakon čega je postao sumnjičav zato što su zdravstveni problemi dečaka predugo trajali, a bez postavljene konkretne dijagnoze. Nakon toga, on je zahtevao da se urade dodatni testovi i analize. Lisa je bila razotkrivena i bolnica je obavestila nadležne organe. Kada je saznala da je razotkrivena, ona je izmislila priču sa kojom je izašla u javnost da je seksualno napastvovana. Posle ispitivanja policije, njene laži su potpuno razotkrivene, a Lisa je uhapšena i osuđena na tri godine i tri meseca zatvora za okrutnost prema detetu.

HBO je o Minhauzenovom sindromu snimio dokumentarni film „Mommy dead and dearest“ u kome se prikazuju agonija i teškoće kroz koje je prošla Džipsi Rouz živeći sa svojom majkom Di Di Blankard koja je bolovala od Minhauzenovog sindroma preko posrednika:

Kako nastaje Minhauzenov sindrom – etiologija

Nisu poznati konkretni činioci koji doprinose razvoju ovog sindroma. Pojedine teorije ističu veliki uticaj iskustva emocionalnih trauma, zlostavljljanja i zanemarivanja  u detinjstvu. Kao faktor koji može da doprinese pojavi Minhauzenovog sindroma je i istorija čestih bolesti u detinjstvu sa hospitalizacijama uz budnu pažnju i negu od strane lekara i medicinskog osoblja. Kod osoba sa ovakvim iskustvom, sećanja iz detinjstva kada su tokom lečenja imali svu pažnju roditelja i rodbine, povezuju se sa osećajem sigurnosti koji osobe u poznim godinama žele da iznova dožive.

Istraživači takođe ispituju povezanost poremećaja ličnosti koji su česti kod osoba sa Minhauzenovim sindromom.

Ovo se pre svega odnosi na anti-socijalni poremećaj ličnosti, gde osoba doživljava osećanje moći i kontrole prilikom obmanjivanja i manipulisanja sa okolino i lekarima.

Smatra se da postoji povezanost Minhauzen sindroma sa poremećajima kao što su panični poremećaj ličnosti i narcistički poremećaj ličnosti.

Osoba najčešće  ima osećanje manje vrednosti, poljuljan osećaj identiteta, manjak vere u sopstvene snage i nedovoljno samopouzdanja, te samim tim ima problem u uspostavljanju odnosa sa ljudima oko sebe. Izmišljanje bolesti i simptoma pruža priliku da bude bezrezervno prihvaćena i da dobije pažnju i povrati svoj identitet. Uloga bolesnika obezbeđuje joj definisanu društvenu ulogu i mesto.

Postavljanje dijagnoze i lečenje Minhauzenovog sindroma

Otkrivanje i postavljanje dijagnoze je veoma teško, upravo zbog manipulativnog ponašanja obolelog i  njegove sklonosti ka lažima i obmanama  okoline. Ovo ometa odnos poverenja koji  se podrazumeva između lekara i pacijenta, te samim tim onemogućava efikasno lečenje.

Lekar, pre nego  što posumnja da neko boluje od Minhauzenovog sindroma, mora isključiti mogućnost raznih drugih fizičkih i mentalnih bolesti. Onda kada utvrdi da ne postoji organska osnova za simptome na koje se učestalo žali pacijent ili pak da pacijent ima ožiljke i povrede koje je sam sebi naneo, uputiće ga psihologu ili psihijatru koji na osnovu posebno konstruisanih intervjua za razotkrivanje ovog sindroma kao i drugih stručnih postupaka i procedura utvrđuju  da li je u pitanju Minhauzenov sindrom ili neko drugo mentalno oboljenje.

Minhauzen sindrom treba razlikovati od hipohondrije i malingeringa.

Hipohondrija je psihijatrijski poremećaj (zdravstvena anksioznost) u kome osoba ima izražen strah od bolesti, zbog kojeg normalne fiziološke reakcije, poput znojenja i umora ili blažih bolova i tegova, tumači kao simptome neke ozbiljne bolesti.

Sa druge strane, malingering nije psihijatrijski poremećaj, već  je simulacija ozbiljne bolesti kako bi se pribavila neka materijalna korist ili izbegla neka obaveza.

Iako osoba obolela od Minhauzenovog sindroma učestalo traži pomoć i lečenje i medicinski tretman za svoje simptome i tegobe, ona ne traži lečenje samog sindroma. Iz tog razloga lečenje je veoma teško, a verovatnoća za potpuni oporavak je vrlo mala.

Ne postoje lekovi za lečenje samog poremećaje, ali se koriste lekovi za ublažavanje pratećih simptoma kao što su depresija i anksioznost. Upotreba lekova mora da bude strogo kontrolisana zbog visokog rizika od zloupotrebe od strane obolelog.

Pored lekova uključuje se i psihoterapija, najčešće kognitivno-bihejvioralna, gde se tretman fokusira na promenu načina razmišljanja i ponašanja obolelog. Preporučuje se i porodična psihoterapija koja može pomoći članovima porodice da razumeju prirodu ovog sindroma i da prilagode sopstveno ponašanje u odnosu sa obolelim članom porodice.

Izvori:

https://www.nhs.uk/conditions/munchausens-syndrome/symptoms/

Ana Zlatković Antić

Diplomirala 2011. godine na Filozofskom fakultetu u Nišu, Departman za psihologiju, stekla zvanje dipl. psiholog. Najveća interesovanja dečja i razvojna psihologija. Najveća ljubav porodica. Ljubitelj poezije Miroslava Antića i ruske klasične književnosti.

Vaš komentar

Klikni ovde da bi postavio komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Preporuka

Ovo vredi znati o ishrani

Naša podrška

Nastavimo zajedno samoobrazovanje!

Unesite email adresu za korisne porcije aktuelnog znanja!

Aktivni smo i na Fejsbuku!