Lični razvoj Mi smo ono što čitamo Psihologija

Osvrt na autobiografiju Karla Gustava Junga – „Sećanja, snovi, razmišljanja“

Karl Gustav Jung
Karl Gustav Jung

Kada bismo jednom rečenicom pokušali da sumiramo život i istraživački rad jednog od najvećih umova 20. veka, Karla Gustava Junga, ona bi glasila: „Non foras ire, in interiore homine habitat veritas“ (Ne traži istinu spolja; ona počiva u unutrašnjem čoveku).

Knjiga „Sećanja, snovi, razmišljanja“ predstavlja poslednje Jungovo delo čijem se pisanju „duhovni gorostas“, kako ga je nazvao Vladeta Jerotić u pogovoru knjige, dugo protivio znajući da su autobiografije pre svega subjektivne, da mogu biti ispunjene iluzijama, ulepšavanjima i pogrešnim viđenjima i tumačenjima.

Senka Persona Jung

Takođe, bio je svestan da njegov doživljaj stvarnosti gravitira oko unutrašnjih iskustava, snova, intuicije, vizija i fantazija. Spoljašnja iskustva su mu se uglavnom brisala iz sećanja dok su samo ona unutrašnja imala za njega suštinsku vrednost i ostavila neizbrisiv trag. Zato se pribojavao reakcije čitalaca, više nego pre objavljivanja bilo kog drugog dela. Pogotovo zato što je napokon obelodanio svoju intimu, a što je bilo suprotno njegovoj prirodi.

Sećanja

Jung je napisao dvadesetak knjiga od kojih su neke nastale nakon decenija proučavanja, a neke za svega nekoliko dana, pod naletima „numena nekog arhetipa“, imajući utisak da mu je neka viša inteligencija nametnula određeni zadatak.

Švajcarski psihijatar je podjednako u radu kao i životu nastojao da učini nemoguće – da stvori sintezu nauke, umetnosti, filozofije i religije. Tako i njegova autobiografija predstavlja izuzetno kompleksnu zbirku filozofskih i naučnih razmišljanja, introspektivnih osvrta na duhovna iskustva, uvek za jedan korak od potpunog poimanja čitaocu. Zaviriti u Jungov um može delovati kao sagledavanje delića otkrovenja bezmernog božanstva.

Pišući o svom detinjstvu i odrastanju, Jung opisuje prvi susret sa religijskim osećanjima, razapet između učenja svog oca sveštenika protestantske veroispovesti (koji je slepo verovao u učenja crkve bez ikakvih proživljenih duhovnih doživljaja) i svog ličnog religijskog osećaja, zasnovan na dubokim duhovnim doživljajima i otvoren za preispitivanja dogmatskih načela, od kojih mu je najviše smetao fanatizam i netrpeljivost prema svemu Drugom.

Zato se Jungovo osećanje velike usamljenosti u detinjstvu, a još više u kasnijem životu ne pripisuje nedostatku ljudskog društva, već nemogućnosti da sa drugima komunicira o onome što se rađalo u njemu. Jaka intuicija i moć zapažanja, ali i samointrospekcije doveli su ga do zaključka da u njemu postoje dve ličnosti – jedna koja je zaljubljena u nauku i druga koja je deo tajanstvenih svetova.

Njegov otac, koji se nije usuđivao da razmišlja i razgovara o religijskim temama, očajnički se boreći da sačuva svoju veru jer su ga nagrizale religijske sumnje, sve češće se svađao sa svojom suprugom, Jungovom majkom, zapravo svađajući se sa samim sobom. Jung je provodio vreme čitajući i uglavnom se igrao sam, opčinjen kamenjem i vatrom. Neobičan zastrašujući san koji je obeležio njegovo detinjstvo i kasniji život predstavljao je za njega „inicijaciju u svet tame“.

U školi se trudio da se ne ističe previše svojim znanjem ionako već obeležen različitošću od svojih vršnjaka. Čeznuo je da upozna učitelja koji je razmišljao van religijskih okvira, koji je sumnjao i preispitivao, a možda i razumeo „tajne kamenja“. Čitao je Šopenhaura i Kanta, ali je svog duhovnog srodnika pronašao u Geteovom Faustu, u kome Mefistofel predstavlja čovekovu zlokobnu Senku, njegovu tamnu stranu. Suprotnosti u čoveku treba osvestiti i prihvatiti, a ne negirati, tvrdio je Jung. To je jedini put do celovitosti bića.

Snovi

Snovi kao izveštači nesvesnog pomogli su mu prilikom donošenja životne odluke o budućem studiranju, ali i u svim naučnim otkrićima do kojih je kasnije došao. Odluka da studira psihijatriju bila je sudbinska za njega. U psihijatriji se nalazilo empirijsko polje na kome je konačno pronašao tačku presecanja prirode i duha. Njegov rad sa pacijentima bio je zasnovan na poštovanju čovekove ličnosti i iskrenom interesovanju za bolest njihovog duha. Razumevanje psihoza dovodio je u vezu sa razumevanjem simbolizma, proizniklog iz proučavanja mitologije.

Prijateljstvo sa Sigmundom Frojdom još više je otvorilo vrata čudesnom svetu nesvesnog. Uzajamna fasciniranost međusobnim poznanstvom vodila je ka dugim razgovorima, istraživanjima, prepiskama i prepirkama. Čudne stvari su se dešavale prilikom njihovih susreta – od Frojdovog onesvešćivanja do gromoglasnih pucanja predmeta u sobama gde bi se nalazili. Dugo je Jung strepeo da izrazi svoje mišljenje bojeći se Frojdovog čvrstog jednostranog stava i gubitka prijateljstva sa njim. Tu neminovnost teško je podneo, ali je bio uveren da mora slediti svoj put.

Najzahtevniji za čitanje i možda najuzbudljiviji deo autobiografije predstavljaju njegovi zapisi o suočavanjima sa nesvesnim. Kao protivteža oslobođenju neprekidne struje fantazija koje su uznemirile Jungovu ličnost stajala je njegova porodica – žena i petoro dece, kao i pacijenti prema kojima je imao profesionalnu odgovornost. Život Ničea, prema kome autor pokazuje veliko strahopoštovanje, navodi kao primer izuzetne inteligencije koja je bila uništena napadima sadržaja iz nesvesnog jer nije imala uporište u realnom životu. Jung je takvu irealnost smatrao kvintesencijom užasa jer je uvek težio „ovome svetu i ovome životu.“

Nalete bura psihičke energije podnosio je sa „životinjskom snagom“ radeći vežbe joge da bi smirio svoju uznemirenost i nastavio sa proučavanjem slika. Te godine prožete duhovnim uznemirenjem i paklenim mukama, a u kojima je sve suštinsko otkriveno smatra najvažnijim u svom životu.

Uobličavanje sadržaja nesvesnog u nauku za Junga je bio posao koji je ujedno i voleo i mrzeo i koji je za njega predstavljao „najveće bogatstvo“, jedini način na koji je mogao da podnese sopstveno postojanje i proživi ga što je moguće smislenije. Upravo sposobnost da osećanja prevodi u slike donosila mu je mir i spokojstvo; u suprotnom bi upao u razarajuće neuroze. Pokušaj razumevanja fantazija značilo je direktno suočavanje sa strahom.

Poniranje u njega donelo je otkriće arhetipova, Anime, Animusa, Jastva.

Razumevanje mandale kao transcedenta koja vodi do središta, individuacije i Sopstva za Junga je predstavljalo najbitniju spoznaju. Po njemu, mandala označava celovitost Sopstva, ocelovljeno božanstvo u čoveku. Dosezanje Sopstva kroz individuaciju jedini je cilj psihičkog razvoja jedne individue.

Mandala

Razmišljanja

Čudesno lepi opisi putovanja kroz  Indiju, Afriku, Ameriku pisani su u službi sazrevanja velike Jungove ličnosti. Želeo je da vidi i oseti šta će mu te zemlje otkriti i poručiti. U delu su opisane i njegove misli o sinhronicitetu, životu posle smrti, kao i njegove pozne misli. Vizije koje je doživeo kada je bio teško bolestan najupečatljiviji su deo autobiografije koja za čitaoca predstavlja ne samo putovanje kroz Jungovu individuaciju, već i komplikovan lični proces gde po završetku čitalac nije isti kao na početku čitanja.

Na kraju svog životopisa, pa i celoživotnog istraživanja, Jung kaže sledeće:

„Zaprepašćen sam, razočaran, zadovoljan sobom. Rastrojen sam, potišten, zanesen. Ja sam sve to istovremeno, pa ne mogu da donesem konačne sudove. Nisam u stanju da odredim krajnji smisao ili besmisao; nemam nikakvog konačnog suda o sebi i svom životu. Ne postoji ništa u šta sam posve siguran. Nemam krajnjih ubeđenja – doista ni o čemu. Znam samo da sam rođen, da postojim i imam utisak da sam sve vreme nečim nošen. Postojim na osnovu nečega što ne poznajem. Uprkos svim nesigurnostima, osećam postojanost koja prožima sve što postoji, osećam kontinuitet svoga oblika bivstvovanja.

Svet u kome smo rođeni surov je i okrutan, a ipak uzvišeno lep. Šta nam se čini pretežnijim – smisao ili besmisao – pitanje je temperamenta. Kada bi preovladao besmisao, za svakim stepenom našeg razvoja nestajao bi postepeno smisao života. Ali, to nije slučaj, ili mi se bar tako čini. Verovatno je, kao kod svih metafizičkih pitanja, istinito i jedno i drugo: život jeste – ili poseduje – i smisao i besmisao. Nadamo se, iako sa zebnjom, da će smisao preovladati i dobiti bitku.“

Karl Gustav Jung, ličnost moćne pronicljivosti, i sam arhetip mudrog proroka, do poslednjeg dana ostao je skroman pred tajnom čovekove duše. Pogledom unazad osvrće se na teskoban osećaj otuđenosti od drugih ljudi. Upravo ta razdvojenost od drugih povela ga je u unutrašnji vlastiti svet i neočekivano mu otkrila sebe samog.

Ana Todorović Radetić

Ana Todorović Radetić, vlasnica prevodilačke agencije Libra. Urednik prevodilačkog bloga Prevodioci.co.rs, diplomirani je filolog za engleski jezik i književnost. Poseduje višegodišnje iskustvo u radu na projektima prevođenja, edukaciji svih vrsta polaznika pri učenju engleskog jezika, kao i pedagoškom radu sa srednjoškolskom populacijom. Autor je mnogih mapa uma i brojnih tekstova iz domena jezika, obrazovanja, pozorišta i kulture uopšte. U korak sa trendovima i tendencijama, svoja stručna znanja osvežava, proširuje i usavršava pohađajući brojne seminare iz struke i srodnih oblasti. Živi i radi u Beogradu.

Vaš komentar

Klikni ovde da bi postavio komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Preporuka

Ovo vredi znati o ishrani

Naša podrška

Nastavimo zajedno samoobrazovanje!

Unesite email adresu za korisne porcije aktuelnog znanja!

Aktivni smo i na Fejsbuku!