Lični razvoj

San iz autobiografske knjige „Meta” autora Vuka Draškovića u svetlu dubinske psihologije

Vuk Drašković spada u veoma kompleksne pisce. Njegova analitičnost, ali i izražena intrapersonalna inteligencija direktno prodiru i istančano opisuju ne samo psihologiju jedne ličnosti, već i psihologiju mase. Opus njegovog dela obuhvata mnoge teme koje se tiču masovnih zlopaćenja, ali i pojedinačnih stradanja, naknadno tražeći pravdu tamo gde ona nije bila zadovoljena. Međutim, u ovom tekstu fokus analize će baciti svetlo samo na dubinsko-psihološki osvrt i pokušaj razumevanja jednog sna, koji može dati jedno od tumačenja, a koje ne mora da bude tačno, precizno ili konačno razrešenje.

U Draškovićevim romanima pažljivi čitalac se susreće sa naracijom ili likovima koji s vremena na vreme progovaraju jednim od tri jezika nesvesnog (bilo da se radi o individualnom, familijarnom ili kolektivnom), od čega su pojedini romani velikim delom ispisani jezikom nesvesnog. “Tamo daleko” je, na primer, jedan od njih, i za njega slobodno možemo reći, koristeći “rečnik” dr Ivana Nastovića (doktora psiholoških nauka i specijaliste za tumačenje snova), da je delom napisan kao arhetipsko delo prvog reda. Zato su poštovaocima dubinske psihologije ovakvi uvidi u nesvesno izuzetno zanimljivi za analizu.

Po dr Nastoviću, „dubinsko-psihološki misliti znači – dijalektički misliti, i to u smislu stvaranja novih sinteza koje omogućavaju sagledavanje transpersonalnih, nadličnih datosti, kako unutrašnjeg, tako i spoljašnjeg sveta; bez toga nema ni prave nauke, ni prave umetnosti, ni pravih međuljudskih odnosa.”

Dr Nastović je, izučavajući Junga, takođe istakao da umetnici, kao i snevači, dobijaju slike, vizije, ali i predskazanja iz kolektivnog nesvesnog. Prema tome, velika umetnička dela, baš kao i snovi, imaju kompenzatornu ulogu prema vremenu u kome umetnik živi, iznoseći na površinu ono što je u društvu potisnuto ili zanemareno. Tako da umetnici, književnici, ali i snevači teže da uspostave psihičku ravnotežu, približavajući se arhetipskom izvorištu u sebi i stvarajući one figure koje su dugo i najviše nedostajale u duhu njihovog vremena.

Drašković je u svom autobiografskom delu “Meta” opisao jedan san koji je sanjao u trenucima  egzistencijalne krize, kada je bio lišen slobode i svakodnevno izlagan zatvorskoj torturi, kao vođa opozicije devedesetih godina prošlog veka.

Okidač za ovaj san bila je složena životna situacija u kojoj se autor nalazio. U stanju višednevnog štrajka glađu, pisac je naveo sledeće razmišljanje (pre sna koji će uslediti):

„Sokratova odbrana i smrt, koja me opseda, toj mojoj strasti daje najdublji i razložni smisao. Ako je smrt što i san, neće boleti i neću ni znati da sanjam. Ako je ona, u šta bih, kao hrišćanin, hteo da verujem, prelazak u stanje blaženstva i susreta sa onima koji su umrli skoro ili davno, tada ću biti srećan i srešću se i sa svojom majkom, koju i ne pamtim…”

San:

“Sanjam da sam u Banatu. Pred kapijom neke kuće koja mi je poznata, a ne znam kako mi je poznata. U dvorištu te kuće, iza zelene kapije, postavljena sofra sa raznim jelima, a velika i staklena tegla meda na sredini je stola, za kojim nema nikoga. Iz kuće, koja je levo od te sofre dolazi žena sa detetom na grudima i zaustavlja se pored stola. Kosa joj razdeljena sredinom glave i uvijena u pletenice. Lice joj malo izduženo. U crvenom je, i raskopčanom džemperu. Gleda me nemo, a ja razumem da me zove, da joj priđem. I da je ona moja majka. I da sam ja ono dete na njenim prsima. I da sam se u toj kući rodio. Idem prema njoj, želim da je zagrlim. Želi to i ona, pa se nagnu preko stola, prema meni, ali zakači onu teglu sa medom, koja se prevrnu na moju stranu. Poteče med… poteče i zadrža me, nje nestade i tu se probudim…”

“Pričaću ovaj san mnogima, pa i princezi Katarini, kad me posetila u Parizu, u vojnoj bolnici. Ona je to protumačila kao borbu moje majke za med, za moju slobodu. Možda, ali taj san uputiće me da verujem i u ono što za obrazovanog čoveka nije za verovanje. Umrla je kad mi je bilo svega šest meseci. Iza sebe nije ostavila, čak, ni svoju fotografiju. U ono vreme, siromašni se, a takvi su bili moji, nisu slikali po svojoj volji, nego samo iz nužde. Kad sam ocu ispričao taj san, dugo nije mogao da se pribere. Rekao mi je da je imala pletenice, i razdeljak po sredini, i duguljasto lice, slično mome, i da je, najčešće oblačila jedan crveni džemper koji je posebno volela. I da je zelena bila i kapija kuće u kojoj sam se rodio, u selu Međa, u Banatu! Pet godina iza tog sna, prvi put ću posetiti Među i skoro zaplakati pred prizorom. Znajući ko sam i gde sam se rodio, vlasnik kuće pripremio je, da me dočeka, sofru u dvorištu, onu sofru iz moga sna, ali bez tegle sa medom na stolu…”

Značenje jednog sna može odgonetnuti najbolje sam snevač dajući lične asocijacije na osobe, predmete i događaje koje sanja, jer njegovo nesvesno sa njim komunicira “jezikom snova” i bira simbole koji nešto znače isključivo njemu. Prema tome, pokušaji čitalaca da pravilno protumače lične simbole mogu biti potpuno pogrešni. Sa druge strane, istraživanje značenja simbola se može smatrati stvaralačkim poduhvatom iz koga se saznaje i uči, pa je takav proces dragocen i plodonosan.

Sam početak sna određuje mesto njegovog događanja – u Banatu. Od pisca saznajemo da je rođen u malom mestu Međa u Banatu. Dakle, od samog početka imamo aluziju na mesto rođenja, tj. rođenje, a sadržaj sna stavljen je u kontekst piščevog života.

U snu lik majke može da se javi kad je snevač u velikoj životnoj nevolji. Ono što je, verovatno, autoru bilo veoma fascinantno je da je jasno i tačno sanjao izgled svoje majke koju ne pamti. Jung je često napominjao kako naše nesvesno pamti i zna mnogo više od našeg svesnog dela psihe, a Frojd je za snove rekao da su kraljevski put u nesvesno.

Majka je i prvi nosilac slike Anime. Anima je ženski princip muške psihe. Ona reprezentuje i personifikuje nesvesno uopšte i pospešuje proces individuacije.

Takođe, pojavljivanje majke u ovom snu može da ima i kompenzatornu ulogu. U snevačevom tadašnjem stanju, ovakav san može da predstavlja „lek na ranu” i da u njemu stvara psihičku ravnotežu, budeći mu osećaj sreće u želji da se sjedini sa majkom.

Analitička psihologija pokazuje da, naročito u drugoj polovini života, u mnogim ljudima oživljava arhetip deteta i utiče na temeljnu promenu ličnosti, do koje dolazi na njihovom putu procesa individuacije. Jung ističe da je arhetip deteta simbol Sopstva koje najavljuje buduće, psihičke razvojne mogućnosti. Kada se dete pojavi u snu, taj simbol izražava „nagon i prisilu za samoostvarenjem”.

Sanjanje novorođenčeta za koje autor zna u snu da je to on sam, može da proizilazi iz snevačeve psihološke potrebe da prevaziđe muku u kojoj se našao i bude ponovo rođen, u figurativnom smislu te reči.

Dakle, u ovom slučaju beba može da predstavlja simbol preobražaja i sazrevanja koje se javlja u individuaciji i „rođenje“ buduće, šire i veće ličnosti snevača. Da simbolizuje transcedenciju života, preobražaj i ponovno rođenje, moćno stremljenje ka samostalnosti i samoostvarenju, ka Sopstvu.

Da je došlo do zagrljaja sa majkom, možda bi se tadašnja trenutna piščeva želja za smrću obistinila. Zagrljaj sa majkom bi mogao da znači i integraciju sa Animom.

Najzanimljiviji i najintrigantniji simbol u snu predstavlja simbol staklene tegle sa medom koji se prevrće ka snevaču u trenutku kada majka želi da ga zagrli.

U simbolima se ujedinjuju svesni i nesvesni sadržaji. Med bi u ovom slučaju mogao da se tumači kao lični simbol, a asocijacije na njegovo značenje bi mogao da kaže samo autor i time odgonetne šta je san hteo da mu poruči – šta za njega predstavlja med, kako bi objasnio pojam meda nekome ko nikad nije ni video ni probao med… Bar desetak takvih asocijacija snevača bi dovelo do poruke koju mu je Sopstvo uputilo putem sna.

Ali ako damo sebi slobodu za naše tumačenje simbola meda, to može biti, na primer, njegovo lekovito svojstvo. Tada bi ovaj san možda anticipirao buduće izlečenje.

Ukoliko, pak, simbolu posude sa medom pristupimo na nivou arhetipskog značenja, onda bi priča išla u drugom smeru.

Arhetipski simboli se javljaju kada postoji potreba da se izrazi ono što se samo sluti ili oseća, a arhetipski snovi se javljaju kada snevač na nivou individualnog iskustva ne može da pronađe rešenje za životnu situaciju u kojoj se nalazi. Zato san često nudi rešenje aktuelnog konflikta do kog svesno ne možemo doći, a simboli u snu imaju isceljujuću snagu.

U grčkoj mitologiji med je napitak Bogova Olimpa, simbol znanja, učenja i mudrosti, hrana namenjena odabranima. Po Islamu, med vraća vid, čuva zdravlje i vraća iz mrtvih. Takođe, ova ukusna hrana besmrtnosti simbolizuje pretvorbu duše i potpunu integraciju osobe.

U „Rečniku simbola“ Žana Ševalijea „med je, uzet kao rezultat procesa izrađivanja, postao simbol nad-Ja ili Sebe kao krajnja posledica unutrašnjeg rada na sebi. Kao rezultat pretvaranja prolaznog praha peluda ili sočna hrana besmrtnosti, med simbolizuje inicijacijsko preobraženje, obraćenje duše, dovršenu integraciju osobe…“

Na med u tegli možemo gledati i kao na duha u čarobnoj lampi, ili kao na lekoviti i čarobni napitak koji sadrži mistična posuda Sveti Gral za kojom su mnogi tragali. Simbolika takve unutrašnje esencije je Sopstvo. Doći do Sopstva je celoživotni zadatak koji se nikad ne završava do kraja i predstavlja stremljenje svih osvešćenih bića.

Snovi, kao polovina naše psihičke egzistencije u kojoj boravimo, donose poruke iz našeg unutrašnjeg sveta. Naša budna svest bavi se spoljašnjim svetom. Ono što ih spaja je proživljeno iskustvo.

Naučiti tumačiti snove veliki je izazov, a svakako put ka boljem razumevanju kompleksne čovekove ličnosti, koji na svom putu sazrevanja i individuacije mora proći kroz mnoge prepreke i bolna iskustva, jer kako kaže Jung –  „unutrašnjeg rasta nema bez bola“.

Izvori:

  • Vuk Drašković, Meta. Beograd: Srpska reč.
  • Ivan Nastović, Uvod u dubinsku psihologiju. Novi Sad: Prometej.
  • Ivan Nastović, 127 protumačenih snova. Novi Sad: Prometej.
  • Žarko Trebješanin, Rečnik Jungovih pojmova i simbola. Beograd: HESPERIAedu.
  • Ivan Nastović, Arhetipski svet Desanke Maksimović. Novi Sad: Prometej.
  • Karl Gustav Jung, Čovek i njegovi simboli. Beograd: Kosmos izdavaštvo i Podgorica: Nova knjiga.

Ana Todorović Radetić

Ana Todorović Radetić, vlasnica prevodilačke agencije Libra. Urednik prevodilačkog bloga Prevodioci.co.rs, diplomirani je filolog za engleski jezik i književnost. Poseduje višegodišnje iskustvo u radu na projektima prevođenja, edukaciji svih vrsta polaznika pri učenju engleskog jezika, kao i pedagoškom radu sa srednjoškolskom populacijom. Autor je mnogih mapa uma i brojnih tekstova iz domena jezika, obrazovanja, pozorišta i kulture uopšte. U korak sa trendovima i tendencijama, svoja stručna znanja osvežava, proširuje i usavršava pohađajući brojne seminare iz struke i srodnih oblasti. Živi i radi u Beogradu.

Vaš komentar

Klikni ovde da bi postavio komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Preporuka

Ovo vredi znati o ishrani

Naša podrška

Nastavimo zajedno samoobrazovanje!

Unesite email adresu za korisne porcije aktuelnog znanja!

Aktivni smo i na Fejsbuku!