Mi smo ono što čitamo

Recenzija zbirke pesama „Haljina koja ide uz Dunav“ Jelene Gavrilović

Jelena Gavrilović

Neko se jednostavno rodi da bude pesnik ili pesnikinja. Da svojim okom vidi sakrivenu lepotu nevidljivu nekom običnom oku, ne samo u spoljašnjem, već i u unutrašnjem svetu. Da ima slobodan pristup duši. Da pati od stvarnosti. Da potom pažljivo probranim rečima iz pradubine svog bića isplete poetske mreže u koje se svako od nas povremeno uplete. Pa opet, ima li ičega na ovom svetu lepšeg od poezije?

U pesmi je sve moguće. Sakriti tajnu, a ogoliti dušu, isplakati tugu, a smejati se, leteti od ponora do svetlosti, pa opet pasti u mrak. Pevati o ljubavi.

Jelena Gavrilović je pesnikinja ljubavi, pre svega. A kako ništa ne može biti veće i značajnije od ljubavi, tako je i treća zbirka pesama koju nam je autorka darovala iz dubine svog sveta glorifikacija ljubavi u svoj svojoj celovitosti. Lišena patetike, bolno iskrena i originalna poetska rafiniranost pesama svojom jačinom dugo odzvanja u mislima čitaoca.

Haljina koja ide uz Dunav

Dovoljno je pročitati samo jednu pesmu iz ove zbirke, pa doživeti sliku i emocije jedne ličnosti u kojoj obitavaju i najviši zanosi i najbudnija svest, i teskoba bez dna i uzleti strasti. Poput Dunava koji se uliva u Crno more, ili dve srodne duše koje se spoje u jednu, tako se i sve pesme Jelene Gavrilović slivaju u jednu jedinu tačku. U pribežište i sklonište za kojim vape sva bića ovog sveta. U ljubav.

U prvom ciklusu – „Razbaštinjena Grofica od Bundžina“, kako pesnikinja naziva sebe u jednoj svojoj pesmi, „od kad je sveta i veka“ voli samo jednog čoveka, svog Paora, za kog je vezana:

„zemljom peskušom
I travom žilavom
Kao blagoslovom
I prokletstvom…“

U haljinama od prašnjavih draperija, sa njim preživljava sušne godine i zlatna doba, duboko vezana za njega svojom čežnjom. Onom, paradoksalno, uzvišenom i lepom tugom za onim kog nema, a ima u svom životu.

Čujemo njeno lupanje srca dok je gledamo kako igra flamenko u svojoj pesmi, sva raspolućena i „nedovršena i zamršena“, sa crnom rupom u trbuhu… Margarita koja čeka majstora da je popravi. U nadstvarnosti u kojoj živi, ona ne ume ništa drugo nego da sanja. Proživela je hiljadu života. I u svakom od njih je ostala željna svog Paora.

Mirisi dunja, magnolije, katrana sa dalekih pruga, hladnoća reke Nere, slike švapskih ajnfora, ukus kolača sa suvim grožđem, orasima i cimetom… Sva čula trepere nad tim refleksijima detinjstva, mladosti, upliva u zrelo doba. U odumiranje.

Metafora albatrosa je možda emotivno najupečatljivija slika drugog ciklusa pod nazivom „Ženski rečnik“.  U „Antiridnoj pesmi za pedeset plus“ albatrosi „umiru na jednom ostrvu“, svako gutajući „svoju plastiku“. Ta bolna i životna pesma upozorava malu Jelenu od pet godina o iskustvima u čoveku i o prolaznosti vremena koja prave pukotinu u telu i srcu. Pukotinu koja nikada ne zaraste. Upozorava je i na to da će sanjati ružne snove. I da će iz dana u dan pukotina biti sve veća. To tragično i postepeno umiranje duše opisano je nasuprot čarobno lepoj slici neba:

„samo je zvezdana mandala nad nama neokrnjena
Kao paukova mreža
Svetlucava posle kiše
To me još raduje“

„Više ne želim da znam kraj
Gledam mandalu
Lepo je biti upleten u tako nešto
Iskričavo, sveto
Ne pitati ništa
Treptati
Idi sada da spavaš, Jelena
Već sutra ćeš imati pedeset godina…“

Treći ciklus, „Do bola plavo“ ispoljava najzrelije misli pustinjske princeze koja priziva kišu, koja je egzistirala u religioznom, pa se vratila u svetovno, donoseći mističnost koju je preslikala na ovozemaljske doživljaje.

Ona, „koja je sanjala Orleanku i osetila njenu vatru u telu“, gori po ko zna koji put na istoj lomači, začuđena

„koliko još svete ljubavi ima u njoj
Nepredvidive ljubavi
Koja izbije iznenada, kao vulkan…“

Upravo to osećanje svetog prisustva donosi utehu u danima bola i iskušenja,

„Ne znate šta znači osloniti se na Njegovo rame u pustinji
I hramati, sve vreme, sa iščašenim kukom
Sa strelom u slabini
Biti na meti divljih nomada
S ustima punim peska umesto vode
A osećati se kao Kraljica od Sabe.“

Lirski zapisi ranjene Kraljice od Sabe odvode nas u velika prostranstva njenog unutrašnjeg bića. U njene nemire. U tim odama ljubavi pronalazimo iskrenost koja nadahnjuje.

Ana Todorović Radetić

Ana Todorović Radetić, vlasnica prevodilačke agencije Libra. Urednik prevodilačkog bloga Prevodioci.co.rs, diplomirani je filolog za engleski jezik i književnost. Poseduje višegodišnje iskustvo u radu na projektima prevođenja, edukaciji svih vrsta polaznika pri učenju engleskog jezika, kao i pedagoškom radu sa srednjoškolskom populacijom. Autor je mnogih mapa uma i brojnih tekstova iz domena jezika, obrazovanja, pozorišta i kulture uopšte. U korak sa trendovima i tendencijama, svoja stručna znanja osvežava, proširuje i usavršava pohađajući brojne seminare iz struke i srodnih oblasti. Živi i radi u Beogradu.

Vaš komentar

Klikni ovde da bi postavio komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Preporuka

Ovo vredi znati o ishrani

Naša podrška

Nastavimo zajedno samoobrazovanje!

Unesite email adresu za korisne porcije aktuelnog znanja!

Aktivni smo i na Fejsbuku!