Psihologija

Šta je opsesivno-kompulzivni poremećaj –uzroci, simptomi, lečenje

cupanje - kose

Opsesivno-kompulzivni poremećaj, ili skraćeno OKP,  najčešće se javlja u periodu adolescencije usled snažnog stresnog doživljaja. Počinje pojavom prisilnih misli, kojih se osoba oslobađa ponavljanjem neke radnje. Na taj način se oslobađa napetosti za kratak vremenski period.

U početku su te radnje zamaskirane, prikrivene i malo je verovatno da će bilo ko primetiti promenu u ponašanju, jer osoba sa OKP-om se najčešće stidi toga, a posebno prikriva prirodu i sadržaj opsesivnih misli, za koje je svesna da su njene, ali da nema kontrolu nad njima.

Vremenom, OKP sve više uzima maha, učestalost i snaga prisilnih (opsesivnih) misli se intenziviraju, a kompulzivne radnje se usložnjavaju i počinju da oduzimaju sve više vremena osobi, što ometa njeno normalno funkcionisanje, umanjuje efikasnost i funkcionalnost na poslovnom i privatnom planu i smanjuje kvalitet života.

Dakle, opsesivno-kompulzivni poremećaj obuhvata dve komponente.

Prva je postojanje prisilnih ili opsesivnih misli i ideja ili slika koje su najčešće negativne prirode, neprijatnog sadržaja i na osobu deluju uznemirujuće. One provociraju pojačano doživljavanje anksioznosti, uporne su i opsedaju osobu sve dotle dok usled te prisile ne izvede neku ritualnu radnju.

Upravo su te ritualne radnje druga komponenta OKP-a. Ritulane radnje – kompulzije – omogućavaju rasterećenje i oslobađanje od napetosti i od nelagodnosti nastalih usled prisilnih misli. Međutim, ovo olakšanje i rasterećenje je kratkog daha, te se prisilne misli javljaju ponovo, postaju intenzivnije, opsedaju osobu.

Kako se ispoljava opsesivno-kompulzivni poremećaj?

Opsesivno-kompulzivni poremećaj može da se ispoljava na najrazličitije načine. Opsesivne misli karateriše to da ih je osoba svesna, zna da su to njene misli i da se trudi, ulaže napor da im se odupre smatrajući ih besmislenim. Ove prisilne misli mogu biti različite sadržine, a najčešće su kod ovog poremećaja zastupljene sledeće:

  • Misli da raspored stvari mora da bude uređen na tačno određen način, simetričan, precizan;
  • Misli o zarazi i prljavštini, najčešće o tome kako su ruke prepune bakterija i virusa;
  • Misli o nedozvoljenoj agresiji, ideje ili slike o povređivanju sebe ili dragih osoba;
  • Misli o seksualnosti i nedozvoljenim impulsima seksualne prirode i sl.

Usled prisustva neke od ovih opsesivnih misli ili nekih misli slične sadržine, takođe bizarnih, osoba doživljava napetost, nelagodnost, biva uznemirena i anksiozna. Kako bi se oslobodila tog neprijatnog osećaja i stanja, osoba izvodi neku od ritualnih radnji – kompulzija. Kompulzije takođe mogu biti najrazličitiji postupci koji se ritualno izvode, ponavljaju uvek na isti način, osoba ih ocenjuje kao besmislene, ali nije u stanju da ih se oslobodi. Neke od najčešćih kompulzivnih radnji su:

  • Brojanje uvek na istovetan način do nekog određenog broja;
  • Zaključavanje vrata uvek na isti način ili zaključavanje vrata usled stalne opsednutosti da će neko ući;
  • Oblačenje i svlačenje garderobe uvek istim redosledom;
  • Pranje ruku, čišćenje kuće, uređivanje sobe, razmeštanje kreveta i sl, uvek na potpuno identičan način i po tačnom redosledu radnji.

Poreklo opsesivno-kompulzivnog poremećaja

Opsesivno-kompulzivni poremećaj se u određenom životnom dobu i pod određenim okolnostima može javiti kod skoro svakog čoveka; naravno, uz veću ili manju izraženost simptoma. Češća pojava OKP je kod osoba koje su preosetljive na kritiku i nepravdu, kod onih koji nemaju dovoljno vere u sebe i sopstvene sposobnosti, te su nesigurni i bojažljivi, emocionalno osetljivi, skloni perfekcionizmu i koji sebi postavljaju previše zahteva.

U stručnoj javnosti još uvek ne postoji saglasnost kada su u pitanju ključni činioci koji uzrokuju pojavu OKP-a, ali su naučnici saglasni oko toga da je za razvoj ove vrste poremećaja značajno sadejstvo bioloških i psiholoških faktora (biološki faktori u smilsu naslednih predispozicija, gde postoji dilema da li je za razvoj OKP-a odgovoran gen ili je rezultat imitacije i usvojenih kompulzivnih radnji roditelja).

Opsesivno-kompulzivni poremećaj nekada je kombinovan sa drugim psihičkim poremećajima; prisilne misli mogu biti deo simptomatologije mnogih psihijatrijskih oboljenja. Zato je laicima dosta zbunjujuća priča o ispoljavanju OKP-a, jer ga tumače kao „početak ludila“. Otuda mnoge osobe koje pate od OKP-a ne žele da pričaju o tome, a samim time sebe izlažu tihoj patnji i odlažu rešenje problema.

Učestalost je podjednaka kod oba pola
Inače, zvanični podaci Svetske zdravstvene organizacije govore da skoro 2,5% svetske populacije pati od ovog poremećaja. Učestalost je podjednaka kod oba pola. Prvi simptomi se javljaju oko desete godine ili u adolescentnom periodu. Nakon tridesete godine, ovaj poremećaj se veoma rekto javlja. Danas, zahvaljujući odlučnosti i hrabrosti mnogih svetski poznatih ličnosti da govore o sopstvenim iskustvima sa OKP-om, javnost je postala bolje upućena o čemu je zapravo reč.

Poznate osobe koje se bore sa opsesivno-kompulzivnim poremećajem

Holivudska glumica Kameron Dijaz se godinama unazad bori sa problemima opsesivno-kompulzivne prirode. Zbog snažnog straha od bakterija i prljavštine ona ima teškoće prilikom otvaranja vrata i navodi da je do te mere čistila kvake na svojim vratima da je potpuno skinula farbu sa njih i da je svaki put nakon dodirivanja kvake kompulzivno prala ruke.

Džulijen Mur, takođe poznata glumica, u javnosti je govorila o svojoj prisilnoj potrebi, koju je imala dok je bila mlađa, da uvek u određeno vreme izlazi iz kuće u šetnju, da hoda određenim tempom kako bi „uhvatila zeleno svetlo“. Od kako se ostvarila kao majka, kaže da je te svoje neobične navike stavila u drugi plan, jer zbog obaveza ne razmišlja o njima.

Glumac Danijel Redklif, koji je najpoznatiji po ulozi Harija Potera u čuvenom filmskom serijalu, govori da se sa problemima opsesivno-kompulzivne prirode bori od detinjstva. Naime, on navodi da je još od svoje pete godine imao opsesivnu potrebu da u sebi ponavlja svaku rečenicu koju je prethodno izgovorio. Ove probleme je, kaže, prevazišao uz pomoć psihoterapeuta.

Dženifer Aniston, glumica čija je popularnost vezana pre svega za ulogu u seriji „Prijatelji“, ističe da je u jednom delu svog života bila opsednuta čistoćom, da kod kuće ima toalet za goste, koji lično nikada ne koristi, i da je sa sobom uvek nosila vlažne maramice kojima je prečesto čistila ruke, nakon rukovanja, dodirivanja kvake, tastera u liftu i sl.

Bili Bob Torton, još jedna holivudska zvezda, takođe se borio sa OKP smetnjama. On je prilikom uzimanja pošte iz sandučeta imao opsesivnu potrebu da tri puta vraća poštu u sanduče pre nego što je donese u stan. Takođe, on je ljudima dodeljivao brojeve i tako ih pamtio.

Poznata američka pevačica Keti Peri upoznala je javnost sa svojim smetnjama sa kojima godinama živi, ističući da je njen opsesivno-kompulzivni poremećaj toliko izražen da ima potrebu da umesto skraćenice OKP koristi skraćenicu KOP, jer je po abecednom redosledu. Navodi da zube pere šest puta na dan, te da je prijatelji nazivaju „sakupljačem“, jer sakuplja i čuva mnogo beskorisnih stvari.

Džastin Timberlejk, pevač i glumac, mnogo puta je isticao da nije lako živeti sa opsesivno-kompulzivnim poremećajem. Naime, on ima prislinu potrebu da sve oko njega treba da bude poređano pod pravim uglom i da njegov frižider uvek mora da bude „snabdeven“ određenim vrstama namirnica.

Čak je i brilijantni genije Nikola Tesla imao probleme ove prirode. Kako neki pisani dokumenti pokazuju, u njegovom svakodnevnom ponašanju je bio prisutan čitav niz neobičnih ritualnih radnji, od toga da je tokom ručka uvek koristio 18 različitih maramica, gadio se dlaka i kose drugih ljudi, pa sve do toga da je izbegavao da dodiruje predmete okruglog ili jajastog oblika i da dok ruča sedi za istim stolom sa bilo kojom osobom ženskog pola.

Razlika između opsesivno-kompulzivnog poremećaja (OKP) i opsesivno-kompulzivnog poremećaja ličnosti (OKPL)

Kao što je već i rečeno, OKP je poremećaj koji karakteriše prisustvo opsesivnih misli kojima osoba ne može da se otrgne, i koje izazivaju nelagodnost, napetost, uznemirenost, i osoba je prinuđena da izvede određenu radnju – kompulziju – kako bi ublažila ili otklonila to nelagodno osećanje. Osoba je svesna iracionalne prirode tih prisilnih misli, ali oseća da ne može da ih kontroliše.

Uprokos tome što osoba ima uvidu u činjenicu da su prisilne misli i ritualne radnje koje iznova ponavlja besmislene, najčešće se stidi ovih problema i dugo „tiho pati“, iscrpljuje se svakodnevnim kompulzivnim radnjama kako bi njima ublažila anksioznost, i tako se vrti u začaranom krugu. Za pomoć se obraća tek kada postane potpuno disfunkcionalna, kada kvalitet života bude smanjen do te mere da to više ne može da podnese.

Za lečenje opsesivno-kompulzivnog poremećaja najčešće se preporučuje kognitivno-bihejvioralna psihoterapija u kombinaciji sa medikamentima.

Opsesivno-kompulzivni poremećaj ličnosti

Sa druge strane, opsesivno-kompulzivni poremećaj ličnosti se vezuje za relativno trajnu struktur ličnosti, koja je rigidna, tvrdokornih stavova, emocionalno kruta, sa snažnom tendencijom ka perfekcionizmu i nametanju sopstvenih zahteva.

Osobe sa OKPL-om su sitničave i u stalnom sukobu sa autoritetom. Takođe, veoma lako ulaze u konflikt sa svakim ko se ne slaže i ne prihvata njihovu sitničavost i životnu filozofiju. Teški su saradnici, čak i u sopstvenoj porodici teško sarađuju sa drugim članovima. Nikada ne priznaju da imaju problem i retko se obraćaju za pomoć psihologu ili psihoterapeutu. Izuzetno su osetljivi na nepredviđene okolnosti i odsustvo poretka u nekoj situaciji.

Zbog svojih težnji ka savršenstvu, važe za radoholičare; međutim, neretko ih karakteriše i sklonost ka prokrastinaciji – odlaganju obaveza upravo zbog sopstvenog perfekcionizma. Pored sopstvenih tvrdokornih stavova, zavisni su od tuđeg mišljenja i skloni da ljutito reaguju ukoliko to mišljenje nije u skladu sa njihovim.

Kod ovakvih osoba primetna je posesivnost u međuljudskim odnosima i intimnim vezama, izbegavaju da govore o osećanjima, i najčešće su namršteni i namrgođeni. Osobe sa opsesivno-kompulzivnim poremećajem ličnosti se mogu opisati kao tvrdoglave i anksiozne, teškog, napetog temperamenta. Zbog njihovog stava i ponašanja, svi ljudi iz njihovog neposrednog okruženja imaju poteškoće i pate, dok oni sami ne uviđaju problem.

Obično su u detinjstvu odrastali uz zahtevne roditelje koji su kroz vaspitanje poručivali detetu:

„moraš da budeš bolji, da se trudiš da te ljudi cene i vole; ne treba da pokazuješ osećanja, samo treba da radiš na tome da budeš bolji“.

Najčešće otpočinju sa terapijom na nagovor članova porodice onda kada sama porodica postane disfunkcionalna usled zahtevnog ponašanja člana – osobe sa OKPL-om. Proces psihoterapije je dugotrajan i težak upravo zbog teškoća u ispoljavanju sopstvenih emocija, teškoća u prihvatanju drugačijeg mišljenja, kao i zbog mehanizama odbrane – intelektualizacije i izolacije afekta.

Dijagnostikovanje opsesivno-kompulzivnog poremećaja

Prvi kriterijum u dijagnostikovanju opsesivno-kompulzivnog poremećaja je vremensko trajanje.
Prvi kriterijum u dijagnostikovanju opsesivno-kompulzivnog poremećaja je vremensko trajanje. Tačnije, da bi se posumnjalo da je reč o ovom poremećaju, najmanje dve nedelje treba da budu prisutne prisilne misli ili kompulzivne radnje, ili oba, i da pri tome oduzimaju najmanje sat vremena u toku dana i da se i pored otpora ponavljaju.

Drugi kriterijum je svesnost osobe o njihovom postojanju. Dakle, da  je osoba svesna da su opsesivne misli, ideje ili slike prisutne u njenoj svesti, da nastaju same od sebe, da su njene, ali su istovremeno i nezavisne i osoba ne može da ih kontroliše.

Zbog neobičnog, nekada bizarnog i uznemirujućeg sadržaja, osoba postaje anksiozna, uplašena, strahuje od impulsa da izvodi određene radnje zbog tih misli. Osoba živi u stalnom grču, iscrpljujući svoju psihičku energiju u nastojanju da izađe iz začaranog kruga.

Nije retko da se iz ovog poremećaja razvije i depresivna simptomatologija, i obrnuto – oni koji boluju od depresije mogu da se suoče i sa OKP-om. Zbog bliskosti ova dva oboljenja, jedni simptomi najčešće potencijaru druge.

Teškoće u dijagnostikovanju opsesivno-kompulzivnog poremećaja ogledaju se uglavnom u tome što većina ljudi sa ovakvim problemom ne želi i izbegava da govori o sadržaju opsesivnih misli, zbog osećanja stida. Ukoliko se ne otkrije pravi sadržaj misli i ideja, nije moguće pomoći u rešavanju ovog problema.

Na žalost, zbog same prirode ovog poremećaja, ukoliko nije praćen repetitivnim ritualnim radnjama, porodica i ne primeti smetnje, jer ih osoba koja ima problem prikriva na vešt način, izgrađenim i istreniranim postupcima, te se tako njihova patnja i iscrpljivanje nastavlja iz dana u dan, značajno umanjujući kvalitet njihovog života.

besna žena

Lečenje opsesivno-kompulzivnog poremećaja

Prvi korak u lečenju je postojanje motivacije za suočavanje sa smetnjama.
Odluka  da se otpočne sa lečenjem je hrabra i znači da osoba sa OKP-om prepoznaje problem kod sebe i da želi da otklanjanjem simptoma i uzroka OKP-a  svoj život učini kvalitetnijim, da usmeri svoju energiju i vreme na ono što joj pričinjava zadovoljstvo.

I pored svesnosti i uvida u problem osoba ne može sama da se izbori sa njim već treba da potraži pomoć psihoterapeuta. Poslednje dve decenije kao najefikasnija u lečenju OKP pokazala se  kognitivno-bihejvioralna terapija (KBT) .

Prvi korak u lečenju je postojanje motivacije za suočavanje sa smetnjama i za njihovo otklanjanje, to je ključni prediktor uspešnosti terapije.

Drugi neophodni element terapijskog postupka je iskrenost klijenta – osobe sa OKP-om. Često se dešava da klijent oseća stid zbog sadržaja svojih opsesivnih misli te ima otpor da iskreno govori o njima, što dalje sabotira proces izlečenja. Osećaj stida je u korelaciji sa strahom od ludila i gubitkom kontrole.

Psihoterapijski KBT treman  se sastoji iz nekoliko koraka.

Najpre se klijent informiše o prirodi problema OKP. Ovaj korak se naziva psihoedukacija i odnosi se pre svega na upoznavanju klijenta sa svojstvima opsesivnih misli i sa činjenicom da su deo iskustva svih ljudi. Ovaj korak klijentova iskustva sa opsesivnim mislima stavlja u kontekst normalnosti, što dovodi do njegovog delimičnog opuštanja.

Klijent se uči tome kako da svoje misli posmatra sa distance, da „misli o svojim mislima“. Praktično, ovo znači da klijent shvati važnost tih „misli o mislima“ za tok terapijskog procesa. One se ogledaju u tome da osoba upoznaje sebe i terapeutu otkriva šta zaista misli o sebi zbog sadržaja svojih opsesivnih misli. Na ovaj način klijent uči da postepeno koriguje i menja svoja iracionalna i nefunkcionalna verovanja.

Tokom tretmana klijent se uči tehnikama disanja u cilju relaksacije kako bi  mogao da kontroliše  svoje telesne reakcije usled opsesivnih misli koje ne sme izbegavati , već se treba suočiti sa njima. Relaksacionim tehnikama se ublažava napetost i doživljaj anksioznosti prilikom sprečavanja kompulzivnih radnji.

Vremenom osoba shvata da usled snažne anksioznosi koju doživljava jer ne izvodi  kompulziju  neće izgubiti kontrolu i poludeti, već da anksioznost prolazi i  slabi sama od sebe.

Bihejvioralni deo tretmana obuhvata postepeno izlaganje okidačima(strahovima) i  sprečavanje odgovora, odnosno reakcija . Klijent i terapeut  sačinjavaju hijerarhijski uređenu skalu strahova od najslabijeg do najsnažnijeg.

Postepeno izlaganje strahovima može da bude neposredno ili da se izvodi u imaginaciji. Na primer, osoba koja ima strah od prljavštine dobija zadatak da dodirne kontaminiranu kvaku, a potom se sprečava reakcija pranja ruku, i osoba se podstiče da primeni relaksacionu tehniku i izdrži neprijatnost koju oseća.

Izlaganje strahu putem imaginacije sastoji se od zamišljanja određene situacije koja provocira simptome OKP-a. Vremenski interval izlaganja traje od 45 minuta pa do 120 minuta, sve dok anksioznost ne bude svedena na minimum ili dok potpuno ne iščezne.

Nakon toga se prelazi na naredni strah iz sačinjene skale. Tokom ovih izlaganja terapeut ohrabruje klijenta i podržava ga da prevaziđe napetost i nelagodnost.

Na kraju  se radi na pripremi klijenta  za reakcije na buduće situacije koje bi mogle da dovedu do pojave simptoma OKP-a. Tokom tretmana klijent usvaja tehnike i veštine kojima će se u buduće koristiti.

Ovaj vid lečenja je veoma efikasan. Intenzivan je i obuhvata 20 susreta, dok kod upornijih smetnji može trajati i duže. Kod osam od deset osoba ostvari se  veliki napredak i smetnje se svedu na minimum.

Na kraju, valjalo bi naglasiti da su  osobine koje su u pozadini  OKP-a  iste one osobine koje su ključne za uspeh na poslu i u životu uopšte. Te osobine su: izraženi osećaj za odgovornost (sopstvenu i tuđu), urednost, potreba za pravednošću, poštovanje pravila, perfekcionizam, doslednost i posvećenosti poslu i sl.

To jasno govori da su osobe koje imaju problem opsesivno-kompulzivne prirode u stvari normalni ljudi, ali da imaju problem koji, na sreću, mogu rešiti ili ga bar mogu ublažiti.

Ana Zlatković Antić

Diplomirala 2011. godine na Filozofskom fakultetu u Nišu, Departman za psihologiju, stekla zvanje dipl. psiholog. Najveća interesovanja dečja i razvojna psihologija. Najveća ljubav porodica. Ljubitelj poezije Miroslava Antića i ruske klasične književnosti.

komentara

Klikni ovde da bi postavio komentar

Оставите одговор на Katarina Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

  • Zdravo,

    Hvala vam mnogo na ovom tekstu. Mene zanima kako jednoj osobi za koju sumnjam da ima OKPL pomoci da se obrati nekome za pomoc. Cesto zbok tog poremecaja upafamo u svadje i kad god bih spomenula strucnu pomoc ta osoba bi se naljutila. Ne znam kako bih pomogla toj osobi,

    Hvala 🙂

  • Lepo u svoju Crkvu pa kad vam se procita molitva za zdravlje, nece biti potrebe za tralala savetima i hemijom koja ce vas samo uspavljivati( a nikako izleciti). Ja znam i svedok sam i ko kaze drugacije laze tacka

Preporuka

Ovo vredi znati o ishrani

Naša podrška

Nastavimo zajedno samoobrazovanje!

Unesite email adresu za korisne porcije aktuelnog znanja!

Aktivni smo i na Fejsbuku!