Mi smo ono što čitamo

Napuljski diplomata – promocija knjige Marija Liguorija

Jasmina Radojičić

napuljski diplomataU prijatnoj i toploj atmosferi kafea knjižare Delfi, u Studentskom kulturnom centru u Beogradu, u petak, 9. decembra u 18 časova održana je promocija romana Napuljski diplomata srpskog pisca italijanskog porekla, Marija Liguorija.

Promociji su prisustvovali pisac, urednica izdavačke kuće „Laguna“, Jasmina Radojičić, kao i brojni obožavaoci i verni čitaoci.

U pitanju je Liguorijeva peta objavljena knjiga, a njegov prvi roman. Pred Liguorijem se svakako nalazio težak zadatak očuvanja i nadograđivanja pređašnjeg uspeha, posle veoma prihvaćene zbirke pripovedaka Prva ljubav objavljene pre dve godine. Osim toga, poznato je da prelazak sa kraće na obimniju i složeniju proznu formu nikad nije lišen stvaralačkih i tehničkih izazova.

Veče je započelo toplim notama rustične muzike s juga Italije, po izboru pisca, a ubrzo se nastavilo porukom ljubavi ovog mladog autora, upućenom svim prisutnima i što je još važnije, svim ljudima s ovog, a i šireg područja.

Ova poruka je bila ilustrovana natpisom na oglasnoj tabli:

Ljubav prema drugom – to je smisao.

Pomalo anahrona, ali zbog toga ne manje vredna, idealistička poruka koja vraća nadu, u vreme globalizacije i opšte vladavine gospodara – kapitala.

Mario Liguori je za sve čitaoce i pratioce sa srpskog govornog područja fascinantan pisac zbog izuzetne lakoće, tečnosti i tačnosti uz koju govori veoma složen i za ljude stranog porekla često sasvim nepristupačan srpski jezik.

Urednica Jasmina Radojičić naglasila je posebnost i samosvojnost Liguorijevog jezičkog izraza u odnosu na savremenu produkciju srpske književnosti. Njegov stil je distinktivno obeležje njegovog stvaralaštva. Njegovo vladanje srpskim jezikom nije samo konvencionalno, pa čak ni jedino gramatički tačno; ono je kreativno, egzistencijalno, fleksibilno i prilagođeno semantičkim nijansama i zahtevima date situacije.

Liguori ističe da nije samo on odabrao srpski jezik, već i da je srpski jezik pronašao njega.
U pravu je ovaj mladi i nadahnuti pisac kada za sebe kaže da je, po ugledu na našeg čuvenog ekspresionistu, Stanislava Vinavera, ušao u tzv. stvaralački kod jezika. Vinaver je u svom Manifestu ekspresionizma govorio o stvaralačkoj prirodi jezika i njegovom odnosu prema tzv. istorijskoj realnosti koju jezik treba da poništava, da preobražava i stvara ispočetka. Jezik kod Vinavera ima takvu moć. Poput Vinavera koji govori da književni jezik ne treba da reprodukuje, kao kod realista, već da stvara, putem ekspresije, i Liguori smatra da je književno stvaralaštvo neprestano stvaranje novog žanra, a time istovremeno i novog sveta.

Jasmina Radojičić

Mario Liguori pokazuje privilegovan odnos prema jeziku, što eksplicitno, što implicitno, u samom romanu. Prirodu mehanizma usvajanja stvaralačkog koda jednog jezika ni on sam nije u potpunosti uspeo da objasni sebi i racionalno rasvetli, ali je svestan njegovog blagotvornog dejstva. Smatra da je u pitanju dublja, duhovna podudarnost i pronalaženje sebe u jezičkom blagu jednog naroda i kulture koja po osnovu mesta rođenja nije njegova sopstvena, ali u koju se sasvim uklopio i sa kojim se uveliko stopio. Liguori ističe da nije samo on odabrao srpski jezik, već i da je srpski jezik pronašao njega.

Na promociji nije bilo suviše reči o samom sižeu romana. Autor i moderator su tek nagovestili liniju radnje, u meri dovoljnoj da pobudi radoznalost i maštu budućih čitalaca. U romanu Napuljski diplomata Liguori se bavi temom boravka pojedinca u stranoj zemlji, temom uklapanja u nepoznatu sredinu, temom usamljenosti uprkos okruženosti ljudima, temom nemogućnosti potpune asimilacije, ali i svesne težnje ka pronalaženju sličnosti među različitostima, zarad opstanka i ostvarenja nekog višeg smisla. Glavni junak ovog romana, diplomata, samac je u tuđini, osuđen na samoću uprkos bogatom društvenom životu, koji snagu za opstanak crpi iz snage ljubavi koju oseća prema poznatim, ali i nepoznatim ljudima. Za razliku od Kamijevog Mersoa, koji je izgubio tačku oslonca ili težište na putu lišenom apsoluta, Liguorijev stranac pronalazi taj apsolut u iskonskoj i najsnažnijoj emociji čoveka kojoj se predaje bez nelagodnosti ili stida.

Autor je nešto više govorio o svom shvatanju odnosno filozofiji jezika, lišenoj nadobudnosti i uobraženosti, kao trajnom receptu za stalno napredovanje i usavršavanje u vrlini. Kaže da je u Srbiju došao s idejom da je unapred gubitnik u vezi sa pitanjima jezika, da je jezik dinamična i neuhvatljiva kategorija koja ga uvek može iznenaditi svojom neukrotivošću. Kada se uzme u obzir pretpostavljeni gubitak, svaki pokušaj ovladavanja jezikom vredan je hvale i predstavlja mogući napredak. Liguorijeva filozofija tzv. greške je podsticajan stav, koji nagoni na neprestano lično usavršavanje.

Napulj
Napulj

Možda je upravo takav stav programske skromnosti, lišene ikakve arogancije, garancija, a svakako i konstanta njegovog neslućenog dosadašnjeg uspeha. Takođe, govorio je o kulturološkim sličnostima i razlikama rodnog Napulja i Beograda, italijanske i srpske kulture i univerzalnim vrednostima koje se podudaraju. I Napulj i Beograd su prema njegovom viđenju mesta ambivalencije, spoja suprotnosti, dva moguća naslućena raja naseljena đavolima koje treba savladati. Napulj i Beograd su spojevi pozitivnog i negativnog, predstavljaju, prema načelu izomorfizma, kosmos u malom, mikrokosmos u kojem je vidljiv čitav svet. U njima vlada kultura nametanja i porodičnih vrednosti, a ne kultura nepristrasnog zakona. Beograđani i Napolitanci su ljudi ljubavi, a ne slobode. Ljudi u ta dva grada zainteresovani su za sudbine svojih sunarodnika, nisu hladni i otuđeni. Rekao je da je svakom piscu neophodna velika scena, a da je Beograd, uz svu svoju živost, haotičnost, multikulturalnost, temperament i dinamičnost, najbolja scena. Pomenuo je i da je ljubav jedna od središnjih tema romana, a možda je upravo ova tema najklizavije tle zbog opasnosti od klišeiziranog pristupa, te svedoči o izuzetnoj hrabrosti i odvažnosti ovog mladog autora u odabiru tema, dokazujući da nije tema, nego način njene obrade ključan za vrednost jednog umetničkog dela.

Pokazujući izuzetnu erudiciju kada je u pitanju srpska književnost i njeni poslenici, Liguori kao svog preteču i uzora pominje Miloša Crnjanskog, a naročito njegov putopis Kod Hiperborejaca, u kojem je skicirao okvir za sliku odnosa juga i severnijeg dela Evrope, u okviru teme slične temi romana Napuljski diplomata. Lično iskustvo, utkano u univerzalni književni izraz svakako je težnja svakog pisca koji drži do sebe i ozbiljno pristupa obradi književne građe.

Udruživanje individualnog odnosno biografskog, sa memoarskim i romanesknim postupkom, zarad univerzalnosti književnog dela, pisanog nepretencioznim stilom, prisutno je i kod Liguorija i kod Crnjanskog. Liguori kaže da veliki pisac definiše termine: opisujući ono što drugi ljudi ne smatraju bitnim ili jednostavno previđaju. Tako i Crnjanski, opisujući Italiju u svom putopisu, dotiče neka mesta u njegovom duhu za koja nije ni slutio da postoje.

O sebi samom Liguori kaže da je strastveni putnik. Isto tako kaže da ljubav prema drugom, prevazilaženje distance koja neumitno postoji između svakog od nas i onog drugog, predstavlja smisao postojanja. Kao pružena ruka ili iskazana toplina čak i onda kada se ne očekuje, kad nije neophodna, ali uvek živototvorna.

Ovaj nadahnuti razgovor o romanu Napuljski diplomata završen je porukom zahvalnosti i potpisivanjem knjiga u rukama dugačke linije čitalaca koji su strpljivo i mirno čekali da lično upoznaju ovog veoma pristupačnog i neposrednog tvorca magičnog realizma na našem tlu, koji je poručio: „U zagrljaju istine nemamo čega da se bojimo“.

Ukratko:
  • Ocena:
5

Siže:

Promociji su prisustvovali pisac, urednica izdavačke kuće „Laguna“, Jasmina Radojičić, kao i brojni obožavaoci i verni čitaoci. Ovaj nadahnuti razgovor o romanu Napuljski diplomata završen je porukom zahvalnosti i potpisivanjem knjiga u rukama dugačke linije čitalaca koji su strpljivo i mirno čekali da lično upoznaju ovog veoma pristupačnog i neposrednog tvorca magičnog realizma na našem tlu, koji je poručio: „U zagrljaju istine nemamo čega da se bojimo“.

Sending
User Review
5 (7 votes)
Tagovi

Ana Bojanović

Ana Bojanović je diplomirala na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu 2001. godine. Stekla zvanje magistra nauke o književnosti na istom fakultetu, na temu iz oblasti srpsko-engleskih književnih veza, 2007 godine, iz koje oblasti je odabrala i temu za doktorat. Strastan ljubitelj preciznosti i snage pisane reči, filozofije, mitologije, psihologije i medicine. Ljubitelj poezije i pesnikinja. Zagovornik autentičnosti življenja.

komentara

Klikni ovde da bi postavio komentar

Оставите одговор на Maja Berar Dikovic Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

  • Da mogu, ali nažalost to nije moguce(probala 🙂 ), glasala bih jos 10 puta i dala pet zvezdica Ani Bojanovic. Nadam se da ce u Laguni ili nekoj drugoj izdavaćkoj kući, na ovim prostorima, imati sluha za talente poput nase zagovornice autentičnosti, malo je takvih. Ana, čekam novu zbirku poezije, jer sam imala čast da pročitam Vaše nikad objavljene pesme. Bilo bi tužno da ih i drugi ne proćitaju, sa Vama bi se poezija u Srbiji vratila na mesto koje joj pripada, ćini se da je pomalo „gurnuta u ćošak“ proteklih decenija. Sve je na izdavačima.

    • Draga Majo, hvala najlepse na komentaru i pohvalama. Ovaj tekst predstavlja moj skroman doprinos promovisanju dragocenih desavanja na polju kulture i nadarenih pojedinaca cije delo zasluzuje paznju jer postavlja zahvalne i korisne teme za razmisljanje svih nas i oblikuje savremeni knjizevni ukus na najbolji nacin, poput mladog pisca Marija Liguorija. Drago mi je ako vam se tekst dopao. Poruka ljubavi, iskazana bilo kroz prozni ili poetski izraz, svakako je vredna moje i, verujem, svacije paznje.

Preporuka

Ovo vredi znati o ishrani

Naša podrška

Nastavimo zajedno samoobrazovanje!

Unesite email adresu za korisne porcije aktuelnog znanja!

Aktivni smo i na Fejsbuku!