Nauka

Josif Pančić – jedan od najvećih naučnika Srbije

Živojin Đorđević, profesor Univerziteta beogradskog, održao je davne 1928. godine govor na skupu “Saveza Udruženja Studenata prirodnjaka ‘Pančić’“. U nadahnutom obraćanju rekao je između ostalog:

“Josif Pančić se može smatrati kao Nestor Srpske Jestastvenice i o njemu će se govoriti ne samo trideset i pet godina posle njegove smrti nego i posle tog roka, kad god se potreba ukaže, kao sada, da se klonuli duhovi podignu i ponova upute u kolosek reda i rada“.

Šta Josifa Pančića uzdiže među velikane?

Je li to njegov autoritet stečen enciklopedijskim znanjem ili njegov izuzetan položaj u društvu do kog je došao neumornim radom na proučavanju prirode? Sve ovo i još mnogo više. Josif Pančić, ličnost izuzetnih umnih sposobnosti i tvoračkog duha, celog života nastojao je da spoji ličnost botaničara, profesora, lekara, pedagoga i dobrog čoveka. Dugo je bio usamljen u istrajnom i iscrpnom istraživanju flore, u želji sa saznanjem. Biti ljubitelj prirode, naučnik i lekar u drugoj polovini 19. veka, u Srbiji, nije bilo nimalo jednostavno.

Odrastanje i školovanje

Na strmoj padini servernih ogranaka Velebita nalazi se kamenito selo Ugrine kod Bribira u kom se 5. aprila rodio 1814. Josif Pančić. Nakon smrti roditelja, a pod pokroviteljstvom strica Grgura, osnovnu školu je završio u Gospiću, a gimnaziju u Rijeci. Renomirana gimnazija, osnovana 1627. godine, imala je odličan vaspitni sistem u kom su prva četiri razreda bila gramatička, a poslednja dva humanistička. Tu je Josif Pančić je stekao solidno znanje iz latinskog i nemačkog jezika, dok je sam učio francuski, engleski i italijanski jezik. Bio je neizmerno zahvalan stricu što mu je omogućio da pored obrazovanja uživa u moru i u prirodi kojom je bio očaran.

Kada je prešao u Zagreb da studira višu školu Regia Academa Scientiarium mislio je da će učiti više o prirodnim nauka, ali nije bilo tako – dve godine je učio mudroslovlja (filosofiju, etiku, logiku) i nije mu bilo po volji. Saznao je da u Budimpešti postoji medicinski fakultet i molio strica da mu novčano opet pomogne. Naravno, dobija svaku pomoć. I sam je zarađivao novac dajući privatne časove italijanskog i francuskog jezika. Engleski je učio i sa engleskim radnicima koji su u to vreme (1842.) gradili most preko Dunava, između Pešte i Budima. Na medicinskom fakultetu najviše je zavoleo botaniku. Ona mu je bila tema doktorske disertacije na latinskom jeziku koju je posvetio stricu Grguru Pančiću: Taxilogia botanica. U njoj obrađuje istoriju botanike, piše o podelama biljnih vrsta i podvrsta, o hibridima i varijetetima biljnih vrsta.

Kad se spoji posao lekara i ljubav prema botanici

Josif  Pančić je postao doktor medicine 1843. godine i neko vreme je radio privatno kao lekar. Ali, posao mu nije baš dobro išao. Prihvatio je rado da bude i privatni učitelj deci jedne bogate, nemačke porodice u Banatu.

U slobodno vreme dobro je upoznao floru banata, Deliblatsku peščaru; pravio izlete do Velebita, do Primorja, šetao kroz Hrvatsku, sakupljao biljke i pravio hebrarijum; putovao i do Beča gde je u Prirodnjačkom muzeju pisao naučne tekstove o selekciji biljnih vrsta. Baš tamo je upoznao i velikog reformatora srpskog jezika, Vuka Karadžića, koji ga je preporučio kao učitelja u Užicu.

Međutim, u Srbiji 1846. Vuk nema tako puno pristalica među najbližim saradnicima kneza Aleksandra Karađorđevića i njegova preporuka nije pomogla. Čekajući službu u Užicu, saznaje da Jagodina traži lekara. Pančić bez mnogo razmišljanja odlazi na jug Srbije i 1847. godine postaje fizikus. Nastavlja da sakuplja biljke i upoznaje floru na padinama Ozrena i Rtnja.

Ženi se devojkom iz Ćuprije i ostaje zauvek vezan za ovaj kraj.

Primljen je u Društvo srpske slovesnosti 1850. godine, a 1853. postaje i profesor prirodnih nauka u Liceju, kasnije u Velikoj Školi. Posle decenija aktivnog života i putovanja, odlučuje da prihvati poziv Glavnog prosvetnog Saveta pri Ministarstvu i postane njihov redovan član. Bavi se pitanjima školskog sistema obrazovanja i vaspitanja. Više ne putuje, ne istražuje floru i šume, svoj herbarijum poklanja Velikoj školi. Herbarijum se čuva, kao izuzetna vrednost, u Institutu za botaniku u Botaničkoj bašti u Beogradu.

“Prirodne stvari se moraju očima videti i prstima opipati”. Pedagogija je osnova

Pančić je radio u dva pravca – bio je originalan istraživač i izuzetno se predano bavio opštim stvarima: zanimala ga je pedagogija, naučni rad i metode popularisanja nauke. Voleo je da vodi rasprave sa publikom, uvek spreman da diskutuje sa kolegama i profesorima na temu prirodnih nauka.

Pančićev pedagoški rad bio je odlična referenca mlađim naraštajima. Bio je bistrog uma i čistog karaktera i veoma mu je bilo važno pitanje dečijeg vaspitanja i učenja. Tako u članku Jestastvenica u osnovnoj školi 1876. piše veoma objektivno i pragmatično “o potrebama školskim i narodnim” – o školskoj zgradi, opremi, bibliotekama, o školskoj bašti, o važnosti crtanja. Najveća vrednost Jestastvenice je ključan metod u nastavi “da se prirodne stvari moraju očima videti i prstima opipati.” Cenio je princip opažajne nastave, umeo je da kaže da “detinji um crtežom i precrtavanjem može da shvati dosta teške i zamršene prirodne pojave”.

Razmena semena umesto razmene travki i listova

Pančić je objavljivao svoje radove u raznim časopisima u zemlji i inostranstvu. U bečkom časopisu “Oesterreichische Botanische Zeitschrift” Pančić opisuje putovanje po jugozapadnoj Srbiji i prilaže listu prikupljenih retkih biljaka. U njemu oduševljeno piše o Mokroj gori i Kopaoniku i florističku analizu završava prikazom planine Stolovi u dolini Ibra. Poznata je njegova rasprava Šafran u Glasniku Srpskog učenog društva iz 1865. kojom je želeo da “probudi uspavane glave i da zainteresuje sunarodnike za gajenjem i čuvanjem prirodnih staništa i botaničkog sveta”.

Pančić za svaku biljku nastoji da opiše koristan udeo u živom svetu, iskustva u gajenju, konzerviranju, pripremi rasada, o štetočinama koje ih napadaju.

Često je predlagao razmenu semena biljaka umesto razmene suvih travki i listova. Razlog je bio nedostatak herbarijuma i pravljenje zbirki u uslovima kad se putuje po selima, po lošim vremenskim uslovima i preko lošeg terena.

Preveo je i napisao više udžbenika iz botanike, ali mu je velika želja bila da osmisli metod očigledne nastave za sve učenike i studente. Zato je mnogo radio na osnivanju “Botaničke bašte”.

Tokom četrdeset godina rada i istraživanja najviše se bavio proučavanjem osnovnih botaničkih disciplina: floristike i sistematike biljaka. Stalno je isticao da “pre nego što bi učenik mogao da pristupi bilo kojoj grani botaničke nauke- fiziologiji, sistematici, fitografiji i drugom, potrebno je da zna poviše biljaka iz svoje okoline, da pribavi sebi rutine da može svakoj biljci da sazna ime roda i fele pod kojim je biljka u nauci poznata.”

O jeziku kojim je pisao

Starija omladina je učila iz Jestastvnice za učenike Velike škole (1864.). Knjiga se u prvom delu bavi životinjskim svetom, u drugom delu carstvom bilja, a mineralni svet je popisan u trećem delu.

Mora se priznati da je Pančić mislio na svoje čitaoce i pisao jezikom narodnim, poznatim, jasno i čitko. Iz svakog njegovog retka se može videti da je Srbija “neobično bogata ne toliko brojem fela koliko svojim monotipovima ili biljkama samo njojzi pripadajućim i mnoštvom fela koje sa istočnih ili južnih strana dospevaju.”

Profesor Pančić je vrlo rano shvatio da naši učenici i studenti moraju imati stručne knjige prevedene na njihov maternji jezik. Zato je 1866. preveo Zoologiju po Milne Edwards-u; Mineralogiju i Geologiju po Naumanu i Bedantu 1867. i Botaniku po Šlajdenu 1868.

Napisao je, pored ostalog i Kopaonik i njegovo podgorje, O poreklu žita i mnoge druge stručne knjige. Ti udžbenici su dokaz namere našeg naučnika da se termini, tezaurus, način rada i učenja najpoznatijih pisaca približe našim ljudima kako bi uhvatili korak sa svetskim znanjem i naukom. Udžbenici su bili namenjeni učenicima Velike Škole i dugo su bili u upotrebi.

Botaničar

Znamo da su mnogi putopisci za Srbiju pisali da je “neprekidna šuma”. Za Pančića je to bio neverovatan izazov i polje istraživanja. Botanika Srbije je sve do polovine 19. veka bila predmet istraživanja tek nekoliko naučnika iz Mađarske i Francuske koji su putovali u ove krajeve i ponešto zapisali. Tek je Pančić svojim prvim pravim istraživačkim radom postavio temelje organizovanog i sistematičnog istraživanja flore.

Profesor Živojin Đorđević u spomenutom govoru s početka naše priče ističe da je samo nekoliko flora tada bilo bogatije od Srbije (Grčka, Dalmacija, Francuska, Iberijsko poluostrvo i južna Italija) “zbog morske obale i velikih Alpa”, ali da je upravo Josif  Pančić zaslužan što su prirodna bogatstva Srbije postala priznata u Evropi.

Jedan od prvih važnijih tekstova Pančić je napisao 1856. godine na nemačkom jeziku za jedan bečki naučni časopis: Spisak divljih cvetonoša koje u Srbiji rastu, sa opisima nekih novih vrsta. Taj spisak je obuhvatio 1806 vrsta samoniklih biljaka Kneževine Srbije (izuzev Užičkog kraja). Par godina kasnije objavio je O flori mahovina Banata, takođe u nemačkom naučnom časopisu. Sa italijanskim kolegom, botaničarem, Robertom Visijanijem, napisao je na latinskom jeziku Plantae Serbicae rariores aut novae sa detaljnim opisima nalazišta, vremenom rasta, razmnožavanja i cvetanja biljke. Knjiga Flora u okolini beogradskoj je imala šest izdanja za tridesetak godina. Tematski obuhva široko područje između Beograda, Vinče, Avale, Ostružnice i bila je namenjena učenicima, studentima u cilju pokretanja njihovog istraživačkog duha. Za deset godina ispitivanja cvetnica  oko Beograda, Pančić je opisao 1057 različitih biljaka u okviru 427 roda. Naravno da je među njima bilo i novootkrivenih, poput biljke iz familije krstašice (Brassicaseae) koju je pronašao na Avali.

Takođe, autor je i veoma obimne studije Flora Kneževine Srbije gde opisuje 2422 biljne vrste. U knjizi se detaljno bavi svim poznatim i novim biljnim vrstama, daje karakteristike geografskih oblasti ne samo u Srbiji (flora Šumadije, flora Karpata, istočnih Alpa…).

Pančić je obilazio i Crnu Goru u želji da napavi potpunu mapu flore. Tako 1872. godine objavljuje knjigu o flori ove zemlje. Koju godinu kasnije obilazi i Bugarsku, padine Stare planine i sve vreme piše, definiše, crta i mapira nove i nove biljne vrste i rodove.

Lekar

Kao mlad lekar u Banatu, Jagodini, Kragujevcu, ali i kao naučnik, radio je vrlo ozbiljno, savesno, studiozno. Bio je pravi uzor i model ponašanja i čovečnosti. Kada se zaposlio kao “fizikus okružja jagodinskog”, imao je velike ambicije: podneo je prvi izveštaj svom načelštvu da se “otvori jedna filijalna apoteka”; izradio je patologiju stanovnika toga kraja; išao po selima i ukazivao na pogrešne načine lečenja narodnim vradžbinama; pisao o pogrešnom načinu spremanja hrane i upozoravao trgovce da ne prodaju nikakve otrove (ni za bašte i imanja) bez dozvole.

Sve ovo nama sada zvuči čudno i nevažno, u prvi mah, međutim, pedesete godine XIX veka su bile itekako pretnja narodnom zdravlju i opstanku. Josif  Pančić je bio pravi prijatelj, sapatnik i sunarodnik koji se ni po čemu nije izdvajao.

Dendrolog

Prvu knjigu Šumsko drveće i šiblje u Srbiji Pančić je objavio 1871. godine objavljena u izdanju “Glasnika Srpskog učenog društva”. Ovde je opisao 71 rod sa 188 drvenastih vrsta iz cele Srbije. Ova knjiga je izuzetno važna i zbog terminologije koju je koristio: uz latinske nazive stoje i nazivi na nemačkom i francuskom jeziku, kao i prevod na srpski jezik. Na primer:  Clematis vitaba L – bela loza, pavitina, skromut;

Waldrebe, na franc. clematite Tilia argentea bela  lipa;

Kiselo drvo Ailantus glandulosa raste brzo na kamenitim mestima,

Bradavičasta vretenika-Evonymus verrucosus raste po šumskom kamenjarima,

Sorbus domestica- oskoruša raste po brdima po celoj zemlji,

Buxus sempervirenis – šimšir, gaji se po parkovima, baštama i sadi u drvoredima itd.

Omorika

Mnoga otkrića Josifa Pančića imaju daleko širi značaj od onog vezanog za teritoriju i podneblje. On je u svojim pismima i beleškama pisao kako je tragao za omorikom 20 godina pošto je prvi put čuo za nju 1855. u okolini Užica. Tek je 1877. uspeo da klasifikuje i opiše nekoliko stabala omorike kod sela Zaovine na planini Tari. Narodni naziv ovu četinarsku šumu bio je Omara.

Pančićeva Omorika

Pančić je četinaru dao latinski naziv Pinus omorika kako bi naglasio morfološke osobine koje je razlikuju od ostalih vrsta roda Pinus L. U posebnoj svesci napisao je 1887. godine značajan rad: Omorika nova fela četinara u Srbiji. Ovo je bilo veoma važno otkriće endemsko-reliktne vrste naših krajeva.

Pančić je tada zapisao “A kad je naša omorika pred učeni svet izašla, primljena je sa najvećom nevericom; prof. Grizebah u Getingenu tvrdio je da je omorika istovetna sa Erzumerskom smrčom, a prof. Purkinje u Bijeli da je to japanska fela…”

Vremenom su se njegove kolege iz sveta zainteresovale za ovo otkriće i ubrzo dokazale da najbliži srodnici Pinus omorike rastu u Severnoj Americi i istočnoj Aziji. Njeno prirodno stanište je oko Drine, delom u Bosni (od Bajine bašte do Višegrada), delom u Srbiji, Zlatiborski kraj.

Entomolog

Josif Pančić je ispitivao i faunu Srbije. Pančićeva Zoologija pisana je po ugledu na inostrana dela ove tematike (prvo izdanje 1864. godine).

U Glasniku Društva srpske slovesnosti Pančić 1863. godine piše o topografskom položaju živog peska u Vojvodini i u njemu jasno kategoriše neke vrste insekata i skakavaca. Jedan deo rada naslovio je Zootomija, dok je knjigu o skakavcima i drugim ortopterama u Srbiji napisao tek 1883. godine.

U pisanju ovog dela radio je sa prekidima trideset godina i napokon napravio sistematični prikaz svega onoga što čini familije i vrste: mesto prebivanja, geografske podele, indeks familija, rodova, njihov razvoj i način sakupljanja materijala na terenu. U njoj su obrađena četiri reda insekata Dermaptera, Blattodea, Mintodea i Saltatoria.

Legat Josifa Pančića

U knjizi “Josif Pančić” (izdanje Srpske akademije nauka i umetnosti, 1976.) postoji zanimljiv citat: za 70-ti rođendan profesor Pančić je dobio školski album sa potpisima i posvetom “ Josifu Pančiću, doktoru medicine, državnome savetniku, profesoru botanike u Velikoj školi, osnivaču i upravitelju Botaničke bašte, obdarivaču srpske književnosti prvom naučnom botanikom, zoologijom, mineralogijom i geologijom, najboljem terminologu i znaocu srpskog jezika uopšte među prirodnjacima,osnivaču zbirke biljaka u jestastveničkom kabinetu Velike škole… prilikom proslave njegove 70-godišnjice života, 31-e godine profesorske službe i književničkog rada na dan 21. decembra 1884. namenjuju ovaj album likova i svojeručnih potpisa mlađih mu kolega, za spomen.”

Vaspitao je i obrazovao 34 generacije licejaca od kojih su mnogi nastavili njegov rad. Stekao je najveća priznanja u svojoj zemlji i u inostranstvu. Pančić je bio i prvi predsednik Srpske akademije nauka i umetnosti. Umro je 25. februara 1888. godine. u Beogradu.

Institut za proučavanje lekovitog bilja „Dr Josif Pančić“

Institut za proučavanje lekovitog bilja „Dr Josif Pančić“ osnovan je 1948. godine. Institut je jedinstvena istraživačka i proizvodna institucija. Od svog osnivanja se bavi ispitivanjem, proizvodnjom i preradom lekovitog bilja u Srbiji i šire na prostoru Balkana. Već godinama tamo odlazimo da kupimo čajeve, meleme i kreme. Institut je svoju izvornu delatnost proširio i razgranao u više pravaca: ovde se radi ispitivanje biljaka (laboratorija i kontrola kvaliteta), proizvodnja i prodaja. Prodajna mesta se nalaze na nekoliko lokacija u Beogradu i Pančevu.

Na zvaničnom sajtu jasno stoji: „Strategiju kvaliteta Institut realizuje kroz kontinuiran proces istraživanja, razvoja, proizvodnje, kontrole i prometa biljnih sirovina i proizvoda na bazi lekovitog bilja, prema zahtevima standarda ISO 9001:2015, uz primenu sistema analize opasnosti i kritičnih kontrolnih tačaka (HACCP). Kolektiv Instituta danas čine 144 zaposlena, od toga 17 sa titulom doktora nauka, 4 magistra nauka i 26 sa fakultetskim obrazovanjem iz oblasti farmacije i agronomije, hemije, biologije i drugih pratećih oblasti.“

I kad god budemo čuli za neke nove kombinacije čajeva, melema i krema, sigurni smo da smo odabrali kvalitetan proizvod. U Institutu „Josif Pančić“ postoji biljna prodavnica u kojoj možemo pronaći sve moguće čajne mešavine, fitopreparate, kozmetičke preparate, biljne kapi, mast za hemoroide i drugo.

Pančićev mauzolej

Pančićev mauzolej je prvi spomenik kulture na planinama Srbije. U obliku je kamenog sarkofaga, projektovao ga je arhitekta Vladimir Vladisavljević. Na njemu stoji ploča sa natpisom, poruka SANU i Planinarskog saveza Srbije:

„Ostvarujući zavet Pančićev, prenosimo ga da ovde večno počiva. Objavljujemo i njegovu poruku upućenu srpskoj omladini – da će tek dubokim poznavanjem i proučavanjem prirode naše zemlje pokazati koliko voli i poštuje svoju otadžbinu”.

Kažu da je do samog kraja, dok je bio u postelji i dalje govorio o biljkama. Često je citirana misao koju je tada izreka o flori: “polje za rad široko, ali je poslenika na njemu malo.”

Valentina Branković

Valentina je diplomirani bibliotekar i informatičar. Šesnaest godina radi sa knjigama i čitaocima. Zaposlena u Narodnoj biblioteci Srbije na poslovima katalogizacije serijskih publikacija u COBISS platformi.

Vaš komentar

Klikni ovde da bi postavio komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Preporuka

Ovo vredi znati o ishrani

Naša podrška

Nastavimo zajedno samoobrazovanje!

Unesite email adresu za korisne porcije aktuelnog znanja!

Aktivni smo i na Fejsbuku!